Ivo Tartaglia (1880–1949) pripada najistaknutijim političarima i intelektualcima Dalmacije tijekom prve polovice 20. stoljeća. Odvjetnik po struci, u politiku se uključio početkom 1900-ih pristupanjem Hrvatskoj demokratskoj stranci/Hrvatskoj pučkoj naprednoj stranci, u kojoj je dobio mjesto tajnika i urednika glasila. Istaknuti protuaustrijski stav i sklonost „narodnomu ujedinjenju“ Srba, Hrvata i Slovenaca bili su razlozi zbog kojih se nalazio među interniranim pripadnicima „elite dalmatinske inteligencije“ po izbijanju Prvoga svjetskog rata.
Slomom Austro-Ugarske Tartaglia je preuzeo dužnost splitskoga gradonačelnika. Možemo reći da je Tartaglia, inspiriran srednjovjekovnim dalmatinskim komunama, bio zagovornik svojevrsne „splitske komunalne politike“ koju su obilježavali široko prihvaćeno jugoslavenstvo, borba protiv utjecaja stranačke politike na razvoj grada te izbjegavanje bilo kakvoga zastoja ili štednje. Pod njegovim vodstvom grad je tijekom desetogodišnjega razdoblja doživio urbanistički procvat: provedena je elektrifikacija, napravljene su preinake u postojećemu kanalizacijskom sustavu, plinari i vodovodu te su otvoreni Prirodoslovni muzej i Zoološki vrt. Nadalje, međunarodnim je natječajem Split dobio moderni urbanistički plan, a dovršenjem Ličke pruge grad je konačno željeznički povezan sa Zagrebom. S druge strane politički protivnici optuživali su ga za preuzimanje tuđih zasluga, nerazumno trošenje gradskoga novca, pojavu stambene krize, prekoračenje ovlasti unutar Općinskoga vijeća kao i za sukob interesa jer je Tartaglia istovremeno bio zastupnik lokalnoga cementnog društva, što je ponekad stajalo u suprotnosti s gradskim interesima.
Potaknut odlukom većine općinskih vijećnika o bojkotu proslave Vidovdana, Tartaglia je sredinom 1928. predao ostavku na mjesto gradonačelnika, no uvođenjem diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića 1929. i podjelom države na banovine prihvatio je dužnost prvoga bana Primorske banovine. Na tomu se mjestu zadržao sljedeće tri i pol godine, pokušavajući prethodno stečeno znanje primijeniti na proširenu nadležnost. Unatoč pojedinim ostvarenim projektima, osobito oko poboljšanja zdravstvenih prilika, gospodarska kriza i elementarne nepogode lišile su ga većega uspjeha. Epilog je bio taj da je Tartaglia, nezadovoljan i svojim ograničenim ovlastima, predao ostavku i na ovu dužnost.
Tartaglia se ponovno aktivirao kao jedan od pokretača Jadranskoga dnevnika, novoga splitskog dnevnog lista, sklonoga Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS). Politički neistomišljenici Tartaglin su potez smatrali neiskrenim, imajući na umu njegovu bansku dužnost, a dodatan su poticaj u napadima dobili kada su sredinom 1930-ih otkriveni novi gradski dugovi nastali iz razdoblja kad je Tartaglia bio gradonačelnik.
Dolaskom Drugoga svjetskog rata na tlo Jugoslavije Tartaglia se ponovno nalazio među zatočenicima. Po povratku u zemlju iz talijanskoga zarobljeništva počeo je surađivati s Narodnooslobodilačkim pokretom. Ipak mu to nije donijelo smiraj u posljednjemu životnom razdoblju. Nesklon novoj vlasti, a uzevši kao povod i tobožnje vezanje uz strani kapital za vrijeme vođenja grada, komunistička je vlast Tartagliu kao „narodnoga neprijatelja“ osudila na višegodišnju zatvorsku kaznu. Tako je završio svoj život u Lepoglavi 1949. godine.
Uz politički život, Tartaglia je bio značajan i u kulturnomu životu Splita. Već prije Prvoga svjetskog rata javlja se kao vrsni kritičar u splitskim novinama, bio je istaknuti član Društva hrvatskih umjetnika „Medulić“ te je organizirao razne izložbe, poput Prve dalmatinske umjetničke izložbe iz 1908. U međuratnomu je razdoblju dugi niz godina bio predsjednik više institucija poput lokalne Javne dobrotvornosti, Caritasa, ali i Jadranske straže, organizacije nastale s ciljem promicanja važnosti jadranske orijentacije zemlje. Ostao je upamćen i po podršci Meštroviću u namjeri da se spomenik Grguru Ninskome postavi na Peristil te kao vlasnik obilne knjižnice i značajne umjetničke zbirke u Dalmaciji.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
