Komunistička vlast u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH), kao i u cijeloj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), nastojala je pod svaku cijenu zaštititi svoju vlast i politički poredak koji su uspostavili. U tu svrhu vlast je provodila široki nadzor i kontrolu države i društva. Sigurnosno-obavještajni sustav bio je glavni element u provedbi tih nastojanja. Takozvana Udba bila je jedna od glavnih institucija u sustavu sigurnosti SFRJ-a. Općenito je sustav sigurnosti bio pod ingerencijom Ministarstva / Sekretarijata za unutrašnje poslove koji je, pored javne sigurnosti, odnosno regularne policije, upravljao i državnom sigurnosti, odnosno onime što se obično naziva političkom ili tajnom policijom, iako ta služba nije bila tajna, nego su bile tajne njezine metode djelovanja, njezini djelatnici i suradnici.
Služba sigurnosti komunističke Jugoslavije nastala je po uzoru na sovjetski NKVD (Narodni komesarijat unutarnjih poslova) još tijekom Drugoga svjetskog rata. U ratnomu i poratnomu razdoblju (1944–1946) nosila je naziv Odjeljenje za zaštitu naroda (OZN ili češće u govoru Ozna), da bi se nakon reorganizacije čitava dva desetljeća (1946–1966) nazivala Upravom državne bezbjednosti (UDB-a, odnosno češće u govoru Udba). Zanimljivo je da se u hrvatskomu jeziku trebalo govoriti o Upravi državne sigurnosti, no taj naziv nije bio u upotrebi.
Do 1966. savezna je Udba bila organizirana u osam odjela: 1. odjel – obavještajni rad prema inozemstvu; 2. odjel – borba protiv unutrašnjega neprijatelja; 3. odjel – protuobavještajno djelovanje; 4. odjel – tehnika, arhiv, dokumentacija; 5. odjel – materijalno-financijsko poslovanje; 6. odjel – osiguranje partijskoga i državnoga vrha; 7. odjel – kriptografija; 8. odjel – kadrovski poslovi. Svaki odjel imao je svoje odsjeke. Godine 1966, u vrijeme političkoga pada Aleksandra Rankovića, glavnoga kreatora sigurnosno-obavještajnoga sustava SFRJ-a, do određenoga dijela javnosti dopro je podatak da je Udba stvorila oko 1,3 milijuna dosjea građana u Hrvatskoj, što je bilo značajno više nego što ih je bilo u drugim jugoslavenskim republikama.
Nakon političkoga pada Rankovića 1966, njezino djelovanje došlo je pod veću kontrolu, donekle su izmijenjene metode i djelokrug. Ustavnim promjenama i izmjenom Zakona o unutrašnjim poslovima, Udba je s 1. siječnjem 1967. preimenovana u Službu državne sigurnosti (SDS), odnosno Službu državne bezbednosti (SDB), kako se služba nazivala u saveznim institucijama i dokumentima kao i u drugim republikama, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Služba je od tada bila decentralizirana, pa je za upravljanje njome, osim Federacije, bila odgovorna i svaka pojedina federalna jedinica, odnosno republika u svojim republičkim granicama. Republički SDS bio je organiziran po principima saveznoga SDS-a koji se sastojao se od nekoliko uprava, a tri glavne bavile su se stranim obavještajnim službama, „neprijateljskom” emigracijom i „unutarnjim neprijateljem”. Središte SDS-a SRH-a bilo je smješteno u Zagrebu, a pored njega je postojalo i deset područnih centara (Bjelovar, Gospić, Karlovac, Osijek, Pula, Rijeka, Sisak, Split, Varaždin i Zagreb) i pet ispostava (Dubrovnik, Slavonski Brod, Šibenik, Vinkovci i Zadar). Svojevrsna „republikanizacija“ Udbe koja je tada provedena jugoslavenski je sigurnosno-obavještajni sustav učinila glomaznijim i prilično kompliciranim jer se sastojao od nekoliko sustava koji su sami unutar sebe bili podijeljeni na više razina. Republički SDS-ovi bili su organizirani po principu savezne.
Treba naglasiti da su, pored saveznoga, šest republičkih i dva pokrajinska SDS-a, postojale i dvije vojne sigurnosne službe i dvije sigurnosne službe unutar Saveznoga sekretarijata za vanjske poslove o kojima historiografija zna puno manje nego li o Udbi/SDS-u. Takav kompleksni sustav državne i javne sigurnosti povremeno bi dovodio i do nekih unutarnjih poteškoća i razilaženja u djelovanju kako na razini između republika i saveznoga centra tako i unutar samih republika. Zbog toga je Predsjedništvo SFRJ-a u lipnju 1974. osnovalo Savjet za državnu sigurnost, tijelo koje je nadziralo jugoslavenski sustav službi sigurnosti. Već od proljeća 1975. godine proširene su mu ovlasti i dobio je novi naziv – Savezni savjet za zaštitu ustavnoga poretka (SSZUP). Predsjednik Republike, Predsjedništvo SFRJ-a i Savezno izvršno vijeće (SIV) zajedno su definirali njegov djelokrug. SSZUP je usmjeravao rad tijela sigurnosti, usklađivao njihove mjere i akcije. Istovrijedna tijela bila su organizirana i na razini republika i autonomnih pokrajina, pa je tako postojao i SZUP kao tijelo Predsjedništva SRH-a, koje je Predsjedništvu barem jedanput godišnje podnosilo izvješće o svojemu radu.
Iako se u drugoj polovici 1970-ih vodstvo hrvatskoga SDS-a žalilo na nedostatak kadra, činjenica je da je u Hrvatskoj nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971/1972. došlo do drastičnoga povećanja kadra Službe državne sigurnosti. Prije 21. sjednice Predsjedništva SKJ-a (prosinac 1971) služba u SRH-u imala je oko tristo zaposlenika, u siječnju 1977. došla je na preko šesto, a u 1980-ima se broj kretao oko osamsto i pedeset. Uz taj broj djelatnika SDS-a treba dodati i razgranatu mrežu njihovih suradnika i operativnih veza, odnosno doušnika. Ovi podatci jasno pokazuju da se nakon sloma Hrvatskoga proljeća, osim povećanja izravne represije uhićenjima, u čitavoj Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj pojačao nadzor nad društvom, koji se očitovao u još snažnijoj infiltraciji Službe državne sigurnosti u sve pore života. Gotovo svaka institucija SFRJ-a, bila ona državna, društvena, kulturna ili sportska, bila je neposredno pokrivena barem jednim djelatnikom ili suradnikom SDS-a. Stalni nadzor političke policije nad društvom uzrokovao je širenje straha i defetizma u stanovništvu.
SDS je bila služba potpuno podređena interesima partijskoga vrha. SDS nije poduzimao nikakve veće akcije bez odobrenja političkoga vrha, pa se može kazati da je SDS bio politička policija u funkciji najvišega partijskog vrha. To potvrđuje i sama kadrovska politika u toj državi. U republikama, pa tako i u SRH-u, kod imenovanja dužnosnika u sigurnosno-obavještajni sustav presudan je bio utjecaj, odnosno odluka Predsjedništva CK-a SKH-a i njegove kadrovske komisije. Usporedno s time, dužnosnici službi sigurnosti su u pravilu nakon isteka mandata odlazili na druge visoke političke dužnosti. Sličan princip bio je i na nižim razinama, pa su na mjesta načelnika centara SDS-a postavljani provjereni dužnosnici općinskih i regionalnih komiteta SKH-a.
Iako je nakon organizacijskih promjena 1966. Udba dobila novi naziv i novi položaj u sigurnosnomu sustavu SFRJ-a, njezina osnovna funkcija nije narušena. U Pravilima o radu SDS-a iz 1975. jasno je naglašeno da Služba svoje zadatke izvršava „pridržavajući se pri tome Programa i politike Saveza komunista Jugoslavije“. I dalje je to ostala organizacija primarno usmjerena na borbu protiv klasnih neprijatelja, što je bila razlika koju su načelnici Službe sami naglašavali da bi se distancirali od uobičajenih sigurnosno-obavještajnih služba koje takav klasni kriterij nisu imale. Za razliku od služba sigurnosti u demokratskim državama, ona jugoslavenska postojala je da štiti jednopartijsku državu i komunističku diktaturu i iz toga je izvirala njezina izrazito represivna uloga. Osnovna svrha Službe državne sigurnosti bila je omogućiti ostanak Saveza komunista na vlasti u Jugoslaviji. Svi su drugi ciljevi Službe izvirali iz te osnovne postavke jer je ona primarno bila represivni instrument Saveza komunista, kojim bi bili eliminirani svi oni koji su predstavljali stvarnu ili potencijalnu opasnost za socijalistički jugoslavenski poredak koji je Partija kreirala.
Jugoslavenska vlast načelno je priznavala različitosti i specifičnosti identiteta i interesa „naroda i narodnosti“ od kojih je Jugoslavija bila sačinjena, ali je u praksi činila sve da te specifičnosti i različite interese suzbije. Posebno je tu bilo važno suzbiti zahtjeve hrvatskih nacionalista koji su bili protivnici postojanja Jugoslavije i koji su zagovarali izlazak Hrvatske iz jugoslavenske federacije. Kako su ih smatrali najopasnijim protivnicima, protiv njih su provodili najrepresivnije mjere koje su uključivale i fizičku likvidaciju. Jugoslavenski je sigurnosni sustav poznat po velikomu broju ubojstava svojih političkih protivnika na teritorijima drugih država. Posebno je velik broj ubojstava izvršen na teritoriju Zapadne Njemačke gdje je živio velik broj hrvatskih političkih emigranta.
U domovini je pak jedno od sredstava obračuna s protivnicima jugoslavenskoga komunističkog poretka bilo i provođenje brutalnih policijskih istraga i montiranih političkih procesa u kojima su sudske presude uglavnom bile istovjetne optužnicama. Politička suđenja i prethodno provođene udbaške istrage imale su svoju dvostruku svrhu. Osim što bi time režim eliminirao stvarne i potencijalne nositelje konkurentskih političkih programa, progoni političkih neistomišljenika služili su i za stvaranje psihološkoga učinka među građanima, za jasno razgraničenje između politički poželjnoga i politički nepoželjnoga djelovanja. Nakon sudskih presuda slijedio je stalni nadzor i degradacija političkih nepodobnika koja je trajala i nakon što bi izdržali zatvorske kazne. Bio je to samo još jedan od načina ideološke borbe koju je, u svrhu osiguranja političkoga monopola, provodio totalitarni komunistički režim.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
