Masovni odlazak radnika iz komunističke Jugoslavije na tzv. privremeni rad u kapitalističke zemlje Zapadne Europe, u čemu su isprva izrazito dominirali oni iz Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) i Hrvati općenito, predstavlja jednu od najvažnijih pojava koje su obilježile hrvatsku povijest druge polovice 20. stoljeća. Naime prema popisu stanovništva iz 1971. godine, udio radnih migranata iz SRH-a u ukupnoj populaciji radnih migranta iz Jugoslavije iznosio je preko 33%, a stanovništvo SRH-a u ukupnome stanovništvu Jugoslavije imalo je udio od samo 21,6 %.
Nakon što su iscrpljene mogućnosti planskoga upravljanja, jugoslavensko se gospodarstvo početkom 1960-ih našlo u teškoj krizi, čija je posljedica bila i visoka stopa nezaposlenosti. Ne želeći riskirati potencijalne društvene nemire u „radničkoj državi“, jugoslavenski komunistički režim iskoristio je svoj jedinstven geopolitički položaj na razmeđi Istoka i Zapada te opisani problem djelomično riješio dopuštanjem dijelu svojih građana da privremeno boravi i radi u kapitalističkim državama Zapadne Europe. Jugoslavenski komunisti tumačili su u javnosti kako je većina građana koja je otišla na tzv. privremeni rad napustila radna mjesta u Jugoslaviji zbog viših plaća u inozemstvu, što je bilo samo manjim dijelom točno. S druge strane znatan dio radnika, nadasve iz nekih nerazvijenih krajeva SRH-a poput Dalmatinske zagore, kao i susjedne Hercegovine, otišao je na tzv. privremeni rad u inozemstvo zato što je bio nezaposlen i zato što je to bio jedini način osiguravanja egzistencije sebi i svojim obiteljima. Niz dijelova SRH-a patio je od nedostatka investicija u pojedine gospodarske grane koje su mogle zaposliti one koji nisu mogli pronaći posao. Iako je uzrok iseljavanja bio ekonomske prirode, pošto je o vlastima, odnosno Savezu komunista (SK) ovisilo gdje će se i kako investirati, njegova je pozadina zapravo bila politička.
Pored investicijske politike, odgovornost režima, dakle politička dimenzija uzroka odlaska velikoga dijela radnika iz SRH-a na tzv. privremeni rad u inozemstvo vidljiva je i u načinu funkcioniranja poduzeća u Jugoslaviji te cijeloga gospodarskog sustava, koji je bio pod kontrolom vlasti. Poduzeća su propadala zbog opsesivnih pokušaja ispunjavanja zacrtanih planova, zatim zbog nemogućnosti i nesposobnosti prilagodbe potrebama tržišta, nesklada između zarade poduzeća i plaća zaposlenika, zapošljavanja nepotrebne radne snage, nestručne i nesposobne vodeće kadrovske strukture, odnosno dolaska ljudi na čelna mjesta u poduzeću po partijskim zaslugama, a ne trudu, znanju i sposobnostima, ali i vrlo raširenoj korupciji i nepotizmu. Ustroj i način funkcioniranja gospodarstva u Jugoslaviji, kojim je upravljao SK, bio je u izravnoj korelaciji s gospodarskim neuspjesima, stagnacijom, propadanjem poduzeća, a onda i iseljavanjem.
Broj nezaposlenih te slabo plaćenih kao i korupcijom i nepotizmom ozlojeđenih jugoslavenskih građana koji su s članovima obitelji otišli u Zapadnu Europu do izbijanja gospodarske krize u jesen 1973. godine narastao je na čak 1,1 milijun osoba, a samo je taj događaj spriječio daljnji masovni egzodus. Također mnogi radni migranti koji su unatoč gospodarskoj krizi u Zapadnoj Europi zadržali posao, napredovali u karijeri, stekli određeni kapital i uspeli se na društvenoj ljestvici u zemlji imigracije bili su orijentirani prema trajnomu ostanku u inozemstvu. Tako je Jugoslavija trajno izgubila nekoliko stotina tisuća građana.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
