Nacija je, uz obitelj, temeljna društvena zajednica i kao takva kulturna i povijesna kohezijska sila. Posjeduje element duhovnosti jer izvire iz judeokršćanske tradicije, odnosno četvrte zapovijedi Dekaloga: „Ljubi oca i majku!“, koja nalaže i ljubav prema Domovini. Kao ideja i politički pokret modernoga doba, naglašava njezino jedinstvo, njezine nacionalne interese te kolektivni identitet temeljen na zajedničkoj prošlosti, posebnosti jezika, vjere, običaja te osjećaja solidarnosti.
S obzirom na tumačenje porijekla i uloge nacije, izdvojila su se dva prevladavajuća određenja: primordijalno i konstruktivističko. Prvo zagovara njezino drevno postojanje i ističe je kao glavnoga pokretača i subjekta povijesti. Drugo je pak vidi kao proizvod moderne i kao zamišljenu zajednicu koja se stvara u procesu gospodarske industrijalizacije i političke demokratizacije, kao opreka regionalnim podjelama, ali i vjerskomu i političkomu srednjovjekovnom univerzalizmu. Bez obzira na suprotna teorijska određenja, za predmoderna nacionalna društva ustalio se termin naroda ili etnosa, a za ova moderna pojam nacija. Temeljna je razlika da je u onima predmodernima nositelj političkoga suvereniteta samo dio naroda – tj. „od Boga pomazani“ vladari i feudalna elita, koji predstavljaju čitav narod (npr. natio Croatica) – a u modernima, od Francuske revolucije nadalje, nositelj suvereniteta je cjelokupna nacija, jedna i nedjeljiva (un et indivisible), o čijoj sudbini odlučuju njezini demokratski izabrani predstavnici.
Narodi postoje od najranijih povijesnih vremena. O tome svjedoči povijest Židova, Grka i Armenaca te mnoštvo drugih biblijskih naroda, od kojih su se pojedini održali do danas. Europske se nacije kristaliziraju tijekom velike seobe naroda od 4. do 10. stoljeća i to oko vojnih postrojbi rimskih pomoćnih četa auksilijara: Gota, Franaka, Vizigota, Anglosasa i drugih, pri čemu u Europi opstaju samo oni koji su prihvatili kršćanstvo. Ova kristalizacijska elitna jezgra središte je tzv. „mi-grupe“ koja po načelu interesa okuplja pripadnike raznorodnih etnosa pri čemu se dominantni politički etnos omasovljuje zatečenim i okupiranim stanovništvom koje se po interesnomu načelu priključuje uspješnijemu identitetu.
Reformacija, odnosno protestantska revolucija, ruši vjerski, politički i kulturni univerzalizam srednjovjekovnoga katoličanstva i Svetoga Rimskog Carstva i potvrđuje nacionalne posebnosti, poput prava na vlastiti jezik u liturgiji. Westfalski mir 1648. godine iznjedrio je tzv. „vestfalski tip suverene države“ suprotstavljen širemu anacionalnom okviru Svetoga Rimskog Carstva. Otpočeo je proces stvaranja modernih nacija pri čemu one jake i politički suverene kolonijalne sile poput Engleske, SAD-a i Francuske nastoje dinastičku državu zamijeniti onom demokratskom; naciju grade na načelu ius soli, odnosno teritorijalne pripadnosti pojedinaca, bez obzira na njihove rasne, kulturne, regionalne i vjerske razlike. S druge strane tzv. „zakašnjele nacije“, koje na početku 19. stoljeća nisu uspjele ostvariti svoju neovisnost te su i nadalje u sastavu višenacionalnih država, u izgradnji svoje nacije naglašavaju povijesno-kulturno, tzv. krvno načelo ius sanguinis, pri čemu ističu disimilacijske razlike u odnosu na druge nacionalne zajednice. Hrvatska se moderna nacija razvijala prema načelu ius sanguinis ističući svoju nacionalnu posebnost u odnosu na germanski, mađarski, talijanski i srpski nacionalizam koji su isticali svoju kulturnu ili političku prevlast i prisvajali dijelove hrvatskoga nacionalnog prostora.
Bez obzira na tipologiju nacionalizma, s pojavom Francuske revolucije i Napoleona nacionalna pripadnost postaje legitimni temelj suverene države čime postaje trajna prijetnja za spomenuta multinacionalna carstva. Dvije vodeće moderne ideologije, nacionalizam – pokret za nacionalnu slobodu i liberalizam – za onu individualnu, početkom 19. stoljeća nastupaju zajedno jer pojedinac ne može biti slobodan ako u uredima, školi i sudstvu ne govori vlastitim nego tuđim jezikom. Stoga je 19. stoljeće obilježeno nacionalno-političkim i kulturnim pokretima koji imaju za cilj standardizirati nacionalni jezik i omasoviti političku bazu u procesu demokratizacije s konačnim ciljem uspostave nacionalne države. Nositelj nacionalne ideje je građanska elita koja prvo nastoji osvijestiti naciju o vlastitomu postojanju. Kao ideologija i politički sustav, nacionalizam je potican od cara Napoleona III. (1852–1870) koji je pomoću njega nastojao srušiti konzervativnu, postnapoleonsku Europu, koja je politički izolirala Francusku kao začetnicu europskih revolucija. Nacionalizam je poslužio kao vodeća ideologija za političko ujedinjenje Italije i Njemačke i buđenje ostalih europskih naroda na račun konzervativnih europskih carstava: osmanskoga, austrijskoga i ruskoga. Načelo modernoga političkog suvereniteta razrađeno je u ideologiji i političkoj praksi talijanskoga nacionalista Giuseppea Mazzinija. Dobilo je pobjednički izraz u Četrnaest mirovnih točaka (The Fourteen Points) predsjednika SAD-a Woodrowa Wilsona iz siječnja 1918. godine te na Versajskoj mirovnoj konferenciji koja je poslijeratne europske granice nastojala prekrojiti prema nacionalnomu načelu.
Unatoč svojoj snazi i povijesnomu utemeljenju, nacionalno je načelo tijekom modernosti trpjelo oštre vrijednosne kritike od strane liberalnoga progresivizma koji mu je, unatoč privremenomu savezništvu za vrijeme Francuske revolucije, do danas ostao smrtni neprijatelj. Ova kritika nacionalizma naslanjala se na dva povijesna stupa prosvjetiteljstva: na liberalnomu manifestu Johna Locka nazvanomu Druga rasprava o vladavini (Second Treatise of Government, 1680) koji je političku zajednicu odredio kao zbroj individua primarno udruženih i politički organiziranih kako bi očuvali život i proširili imovinu, pri čemu njihova prošlost ne igra nikakvu ulogu. Drugi je esej Immanuela Kanta Prema vječnomu miru (Zum ewigen Frieden, 1795) koji nacionalizam, odnosno domoljublje, prokazuje kao prepreku uspostavi vječnoga mira u Europi zalažući se za uklanjanje nacija u korist anacionalnoga društva. Na njih se naslanjaju liberalni i ljevičarski pristaše globalizma koji nacionalizam prokazuju kao negativnu vrijednosnu kategoriju, kao prijetnju drugim nacionalnim zajednicama pri čemu manje ili više svjesno rade u korist moćnih nadnacionalnih kompanija i međunarodnih institucija koje zagovaraju razgradnju nacije u korist individualca svedenoga na položaj proizvođača i potrošača. Ovaj globalistički internacionalizam iskazan u nedemokratskim totalitarnim sustavima: fašizmu, nacizmu, komunizmu i liberalnomu progresivizmu, zagovara nadnacionalna rješenja, nestanak nacionalnih granica i nacionalne posebnosti u ime rasnoga, klasnoga ili lukrativnoga interesa. Svi potječu iz revolucionarnoga, prosvjetiteljskoga, antikršćanskoga izvora, koji polazi od toga da ne postoji nadnaravna stvarnost, da je moral dogovorna kategorija, da smisao ne postoji i da ga treba stvoriti putem društvenoga inženjeringa, bez obzira na ljudske žrtve. Ideal je stvaranje društva lišenoga svake povijesne tradicije i vjerskoga, nacionalnoga ili spolnoga određenja. Ovi utopijski globalistički projekti nastoje rastočiti narode različitim konstruktivističkim projektima poput woke i cancel kulture, genderizma i migracija. Umjesto domoljubnih vrijednosti utemeljenih na povijesti i narodnoj tradiciji, zagovaraju i promiču lijevo-liberalne gospodarske politike, alternativne običaje i životne stilove postmodernističke dekonstrukcije, pri čemu svaku određenost pojedinca poput spola, nacije, obitelji i vjere prokazuju kao nepoželjno ograničenje njegove slobode.
Branitelji nacionalnoga načela ističu pak da su institucije ljudskoga zajedništva poput obitelj i nacije proizvod Božjega logosa, da nacionalizam oplemenjen kršćanskim humanizmom znači domoljublje i patriotizam, da je nacionalni osjećaj ukorijenjen u ljudsku narav i da se žilavo opire stvaranju univerzalnoga „zemaljskog raja“. O snazi nacionalizma svjedoči činjenica da su upravo nacionalni pokreti presudili Napoleonovu liberalnom internacionalizmu, Hitlerovu rasnom carstvu, kolonijalizmu velikih sila i komunističkomu lageru. Nacionalni suverenizam i patriotizam opire se globalističkim projektima da se u skladu s utopijskim pogledom na ljudsku narav čovječanstvo proglasi jednom zajednicom, da se liberalne političke i ekonomske teorije međunarodnih institucija proglase kao one koje nemaju alternativu i da se pad komunizma proglasi kao završetak povijesti u kojemu će prevladati unificirano ljudsko društvo. Tako nacionalizam ulazi u sukob s nadnacionalnim kolektivnim projektima, kao što je slobodno tržište, UN-ove globalističke agende Novoga svjetskog poretka i otuđene, birokratizirane elite Europske unije odijeljene od građana. Umanjivanje vrijednosnoga značenja nacionalizma/domoljublja i razaranje nacionalnoga suverenizma predstavlja pokušaj brisanja judeokršćanskih temelja zapadne civilizacije koju bi zamijenio novi oblik – kontrolirani jednosvjetski poredak. No načelo nacionalne slobode temelj je individualne slobode i ključno je za pravedan, raznolik i relativno miran svijet.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
