Jugoslavenski komunisti nastojali su do konačnih ciljeva doći postupno i prikrivanjem istih. Zato agrarna reforma iz 1945, koja je osim podjele zemlje uključivala i kolonizaciju siromašnoga seljaštva, nije bila u skladu s učenjem marksista o ukidanju individualnoga seljačkog gospodarstva. Trebala im je podrška seljaka, pa je tek prvim petogodišnjim planom iz 1947. potvrđena dotadašnja praksa planskoga utvrđivanja cijena, proizvodnje i prodaje, čime su seljaci gotovo potpuno izgubili pravo raspolaganja privatnim vlasništvom nad zemljom. Međutim izravni pokušaj oduzimanja zemlje uvođenjem seljačkih radnih zadruga pokrenut je 1948, kada je vlast već bila stabilna i kada je trebalo dokazati pravovjernost međunarodnomu komunističkom pokretu.
Agrarnom reformom uveden je i sustav obveznoga otkupa. Seljaci nisu mogli utjecati ni na cijenu, a ni na količinu proizvoda koje su prodavali. Posebno velik teret za seljake predstavljale su česte mobilizacije kojima ih je vlast angažirala za različite poslove u industriji i rudarstvu.
Kolektivizacija i prisilni otkup naišli su na otpor seljaka. Prisilni otkup imao je najgore rezultate na ustaničkim područjima Banovine, Like i Korduna, što govori o tome da pobjednici i njihovi pristaše nisu prihvaćali radikalnu politiku svojega vodstva. Takva politika bila je, čini se, namijenjena onima drugima. Vlasti su uzvratile žestokim mjerama. Brojni su primjeri mučenja, zatvaranja i ubojstava seljaka.
Katkad se masovni otpor protiv komunističkih mjera pretvarao u seljačke bune. Seljačka buna u Cazinskoj krajini u Bosni i Hercegovini u svibnju 1950. dijelom se odvijala i u Hrvatskoj, odnosno na Kordunu, na području od Slunja do Rakovice uz istočnu granicu Hrvatske. Glavni razlog pobune bio je prisilni otkup, dakle borba protiv komunističkih mjera na selu. Većina sudionika bili su muslimani, dok su organizatori pobune bili Srbi, uglavnom demobilizirani partizani i članovi KPJ-a. Zapravo su pobunjenici činili konglomerat različitih političkih i ideoloških struja, iako su primjese velikosrpstva u pripremi pobune bile potisnute. Među pobunjenicima su bili četrdeset i jedan član KPJ-a i dvadeset suradnika Udbe.
Pobuna je počela 6. svibnja 1950. Hrvatska skupina u Furjanu provalila je u poljoprivrednu zadrugu, mjesni odbor i pomoćnu poštu. Prekinuli su telefonske veze Rakovica–Slunj. Razoružali su dvojicu mještana u Furjanu i šumskoga milicionera u Lipovcu. Napadnuta je i milicijska postaja u Rakovici.
Pobuna na bosanskoj strani odmah je slomljena jer je napad na Cazin propao nakon žestokoga odgovora milicije i dolaskom vojske iz Bihaća i Banje Luke. Pobunjenici u Hrvatskoj skrivali su se sve do 26. svibnja 1950. U borbi nitko nije poginuo, a Uprava države sigurnosti (UDB - Udba) dobila je naredbu da neke pobunjenike smakne na mjestu uhićenja.
Prema službenim podacima u Bosni i Hercegovini sudjelovalo je 714 ljudi, a u Hrvatskoj, tj. slunjskomu kotaru oko šezdeset ljudi, među kojima je bilo i dvadeset pridošlih muslimana s cazinskoga područja. Na smrt je ukupno osuđeno sedamnaest pobunjenika, a ostali na dugogodišnju robiju.
S nezadovoljstvom seljaka, napose Srba u ustaničkim krajevima, povezan je i slučaj ministara hrvatske vlade srpske nacionalnosti i članova CK-a KPH-a i CK-a KPJ-a Duška Brkića, Stanka Opačića Ćanice i Rade Žigića. Slučaj je kulminirao u kolovozu 1950. kada je o njima raspravljao CK KPH-a. U nazočnosti Edvarda Kardelja i Aleksandra Rankovića CK KPH optužio ih je da su se uključili u borbu protiv KPJ-a odbacivši tvrdnje da su srpski ustanički krajevi u Hrvatskoj zapostavljeni i da je ugrožen nacionalni identitet Srba. Njihova dotadašnja rezerviranost prema približavanju Jugoslavije Zapadu bila je plodno tlo i za dodatnu optužbu da su bliski osudama Informbiroa na račun KPJ-a. Sva trojica bila su smijenjena sa svih dužnosti, a Žigić i Brkić internirani u logoru na otoku Goli.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
