Hrvatski političar i publicist Stjepan Radić (1871−1928) važna je osoba hrvatske nacionalne prošlosti. Njegovim i djelovanjem njegovih istomišljenika i stranačkih kolega iz Hrvatske seljačke stranke (HSS) u prvim desetljećima 20. stoljeća dolazi do politizacije širokih masa, širenja novih ideja poput republikanizma, demokratizacije, shvaćanja potrebe da se kroz prosvjećivanje izgradi svijest o zajednici i sl. Radi beskompromisnoga isticanja ovakvih i sličnih stavova Radić je često dolazio u sukobe s oponentima, ali je to istodobno povećavalo njegovu popularnost. Stoga su čak i strani diplomatski službenici do sredine 1920-ih uočili kako je kult Radićeve osobnosti toliko jak da hrvatsko seljaštvo drži Radića polubožanstvom. Hrvatska seljačka stranka na svoju je stranu tijekom 1920-ih privukla većinu hrvatskoga naroda, što su pokazali i rezultati izbora u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Stjepan Radić sa svojim je istomišljenicima nastupao i u Narodnoj skupštini, tadašnjemu državnom parlamentu, protiv državnoga centralizma i (jugoslavenskoga) unitarizma, zastupajući ideje državne federalizacije te prava hrvatskoga i ostalih naroda u državi na samoopredjeljenje. Zbog takvih stavova nekoliko je puta bio isključen sa skupštinskih sjednica. Kobnoga 20. lipnja 1928. godine, unatoč prijetnjama smrću koje su mu neposredno prije toga bile javno upućene u više novina, odlazi na parlamentarno zasjedanje. Tamo će nakon kraćega početka rasprave zastupnik Narodne radikalne stranke Puniša Račić izvući pištolj te ubiti Đuru Basaričeka i Pavla Radića, raniti Ivana Pernara i Ivana Granđu, sve zastupnike HSS-a, te smrtno raniti Stjepana Radića. Iako je Radićev oporavak nakon ranjavanja krenuo dobro te je premješten iz beogradske bolnice na kućnu njegu u Zagrebu, ondje je preminuo 8. kolovoza 1928. godine.
Atentat i smrt Stjepana Radića izazvali su konsternaciju svjetske javnosti i niz nemira u hrvatskim gradovima. Centralistički režim nemire je morao suzbijati silom, tj. policijskim i vojnim snagama. Hrvatska javnost se Radićevom smrću još više ujedinila, što je potvrđeno osobito na njegovu velebnom sprovodu, kojemu je nazočilo oko sto i pedeset tisuća osoba iz svih krajeva Hrvatske. Isto tako i kroz razne demonstracije koje su uslijedile na zagrebačkim ulicama tijekom nadolazećih tjedana i mjeseci, ali i opstrukcije proslava državnih blagdana (desetgodišnjice državnoga ujedinjenja 1. prosinca te kraljeva rođendana 17. prosinca 1928).
Na neki način stanje u državi nakon smrti Stjepana Radića, u kojem su HSS i druge stranke oporbe pozivale na bojkot države sve dok se ne ostvare korjenite unutardržavne reforme, potaklo je kralja Aleksandra Karađorđevića na uvođenje osobne diktature. U njoj se još više isticao koncept nedjeljive jugoslavenske države s jedinstvenim narodom, kojemu je Stjepan Radić kao simbol borbe za hrvatsku političku, kulturnu i gospodarsku posebnost bio i dalje prijetnja. Do smrti kralja Aleksandra, čiji se lik nametao kao simbol jugoslavenske države i nacije u javnomu prostoru preko spomenika, javnih površina i zgrada s njegovim imenom, državni režim nastojao je na sve moguće načine spriječiti pretvaranje Radića u svojevrsno božanstvo hrvatskoga nacionalnog Panteona. Stoga je opstruirao ne samo planirane proslave njegova rođendana i smrti već i sve planove za podizanje spomenika Stjepanu Radiću. Primjerice 1930. plan za monumentalni spomenik Radiću napravio je umjetnik s bečkom adresom, Mario Petrucci. Po Petruccijevu nacrtu skulptura Radića visoka petnaest metara, koja je podsjećala na sfingu, trebala je biti smještena na nekomu omanjem brežuljku, vjerojatno u Zagrebu. U podnožju grandioznoga spomenika nalazile bi se stube koje bi vodile prema oltaru: „Tu u staklenom sarkofagu na mramornom podnožju leži balzamirano tijelo seljačkoga Vođe. Sa lijeve i desne strane oltara postavljeno je mjesto za druge junake i vođe hrvatskog seljačkog naroda. To bi bio pantheon pod bezkrajnim nebeskim svodom“.
Zbog pritiska režima, ali i pomanjkanja sredstava ovaj i drugi monumentalni spomenici posvećeni Radiću nikad nisu ostvareni. Unatoč činjenici što su prilikom obdukcije i pripreme za sprovod izvađeni srce i mozak Stjepana Radića, a samo tijelo balzamirano, ipak je ono za vrijeme sprovoda položeno u grobnicu u mirogojskim arkadama te nije moglo biti iskorišteno za jedan ovakav spomenik. Jedna od rijetkih podignutih Radićevih statua načinjena je neposredno nakon njegove smrti, 1929. godine, i djelo je kiparice Mile Wod. Ovaj kip, ujedno i prvi javni spomenik u Hrvatskoj izrađen od ženske ruke, postavljen je svečano 1936. u Petrinji na trgu koji i danas nosi ime Stjepana Radića. Tek određenim popuštanjem diktature sredinom 1930-ih uslijedilo je postavljanje više raznih bista posvećenih Stjepanu Radiću na javne površine, ponekad samostalnih (npr. u Mačama u Zagorju, Selcima na Braču), ponekad s bratom Antunom (npr. u rodnomu Desnom Trebarjevu).
Zanimljivo je kako se u razdoblju koje je prethodilo povratku Radića u javni prostor, a koje je kulminiralo stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. godine, Radićev lik u prvoj polovini 1930-ih ipak počeo sve češće nalaziti na određenim predmetima iz svakodnevne uporabe. U javnomu prostoru isticanje hrvatske zastave ili Radićeva lika bili su često okarakterizirani od policijskih i sudskih vlasti kao zločini protiv opstanka države i njezina uređenja „rasturanjem natpisa, slika ili objava“. Razne značke, razglednice, ali i ogledala, krpe i stolnjaci, olovke, kose za košenje, sapuni i čokolade s Radićevim likom postali su svojevrsni simbol hrvatskoga otpora tzv. Šestosiječanjskoj diktaturi (1929–1935). Zbog svoje jeftinosti, lakoga načina nabavljanja i skrivanja (male dimenzije), masovnosti u proizvodnji ali i primjeni postali su popularni među onima koji su bili svjesni njihove simbolike, a koja je uzdigla Stjepana Radića na razinu jednoga od heroja hrvatske nacije, kakvim ga prepoznajemo i danas.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
