Split je 1980-e dočekao kao važno gospodarsko, odnosno industrijsko središte. Među poduzećima, odnosno „radnim organizacijama“ isticali su se brodogradilište „Brodosplit“, kemijska industrija „Jugovinil“, kombinat odjeće, obuće i plastičnih proizvoda „Jugoplastika“, tvornice cementa kao i veći broj građevinarskih radnih organizacija.
Privredna kriza koja u tomu razdoblju pogađa cijelu Jugoslaviju odražava se i na Split. Dio poduzeća poslovao je s gubitcima, ali je i cjelokupna struktura splitskoga gospodarstva dugoročno postajala sve teže održiva. Splitska industrija, koja je od sredine 1950-ih pa do početka 1970-ih ostvarila znatan napredak, do početka 1980-ih postala je glomazna, tehnološki i proizvodno zastarjela te je trošila velike količine skupe energije. Splitsko partijsko i općinsko rukovodstvo bilo je svjesno ovih problema i razmatralo je različite planove restrukturiranja splitske privrede. No u nepovoljnim uvjetima koji su vladali tijekom 1980-ih nije bilo financijskih sredstava koja bi omogućila to restrukturiranje.
Zapravo je Savez komunista Jugoslavije sredinom 1988. godine odlučio provesti reformu privrednoga sustava, čiji je cilj bio napuštanje socijalističkoga samoupravljanja i prelazak na tržišno poslovanje. S ovim je reformama nastavio Ante Marković, koji je početkom 1989. došao na čelo jugoslavenske vlade (Saveznoga izvršnog vijeća). Navedene reforme su, među ostalim, trebale značiti da se poduzeća koja posluju s gubitcima više neće sanirati, nego će prestati poslovati. Također su puno veće ovlasti dobili upravitelji (direktori) poduzeća, a pravo radnika da samoupravlja, što je do tada bila ključna značajka jugoslavenskoga društveno-političkog sustava, gotovo je ukinuto. Reforma je podrazumijevala da dotada društvena poduzeća mogu biti i privatizirana. Dakle i sami jugoslavenski komunisti, suočeni s gospodarskom i društvenom krizom, morali su odustati od socijalističkoga samoupravljanja. Ipak krajem 1980-ih godina politički, odnosno međunacionalni sukobi u Jugoslaviji na kraju će odbaciti gospodarske probleme u drugi plan, a reforme koje su započeli komunisti neće biti okončane do sloma Jugoslavije.
Sve navedeno bilo je povezano s problemom (ne)zaposlenosti. Zbog velikoga priljeva novoga stanovništva u Split tijekom 1960-ih i 1970-ih, u tomu je gradu do 1980-ih posebno izražen bio problem nezaposlenosti. Za komunističku vlast ovo nije bio isključivo socijalni, nego i politički problem. Načelno je režim težio svakomu građaninu omogućiti pravo na rad. Zato su početkom 1980-ih poduzimane razne mjere kako bi bilo zaposleno što više mladeži koja je završila školovanje. Krajem istoga desetljeća, kada je odlučeno da se prijeđe na tržišnu privredu, postalo je očito da su poduzeća puna suvišne radne snage, koja je prethodno zapošljavana da se riješi problem nezaposlenosti, ali je u novim okolnostima tržišne privrede postala balast svojim poduzećima.
Temeljna misao socijalističkoga samoupravljanja bila je da radnici moraju odlučivati o tome kako će biti raspodijeljen dohodak kojega ostvaruju svojim radom. Također privreda je trebala dogovarati koliko će sredstava izdvojiti za društvene djelatnosti, odnosno „društvenu nadgradnju“. No u 1980-ima splitska privreda neprestano se žalila na to kako se njezin dohodak nemilosrdno crpi kako bi se zadovoljile neproizvodne grade društva ili sanirale radne organizacije koje posluju s gubitcima.
Tako su u trenutku održavanja prvih višestranačkih izbora mnoga poduzeća u Splitu već otpustila dio suvišne radne snage, koja je upućena u mirovinu ili je primila otpremnine. No samo stanje u privredi bilo je nejasno jer je prijelaz na tržišno poslovanje i promjenu vlasništva gospodarstva tek trebalo provesti.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
