Sudbina njemačke manjine u Hrvatskoj i Jugoslaviji potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednomu poraću

Do potkraj Drugoga svjetskog rata jugoslavenski, i hrvatski, Nijemci (folksdojčeri), muškarci, bili su uglavnom, dragovoljno ili prisilno, unovačeni u njemačke, hrvatske i mađarske vojne te poluvojne postrojbe i kod kuće su ostali pretežno starci, žene i djeca. No do potkraj rata većina je jugoslavenskih i hrvatskih folksdojčera izbjegla ili bila protjerana iz svojih domova, pretežno u Austriju i Njemačku, gdje su dočekali završetak rata.

Njemačko stanovništvo koje nije izbjeglo bilo je tijekom i neposredno nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika. Ratni zločini koje je dio jugoslavenskih, i hrvatskih, folksdojčera počinio te njihovo nelojalno držanje tijekom okupacije poslužili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje s njemačkom manjinom potkraj rata i nakon njega.

Jugoslavenski Nijemci odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. – na temelju koje je donesen niz odluka, uredbi, tumačenja i zakona kojima je omogućen i na kraju ostvaren njihov „zakonit“ progon – bili su proglašeni kolektivnim krivcima. Bilo je to vrijeme kada je svaki Nijemac građanin Jugoslavije bio sumnjiv i ratni zločinac, ako se drukčije ne dokaže. Pitanje folksdojčera u Jugoslaviji nakon rata riješeno je jednostrano i bez kompromisa. Žrtve kolektivne odmazde nisu bili samo oni jugoslavenski Nijemci koji su mogli dokazati svoje sudjelovanje u partizanskomu pokretu ili pomaganje istomu. Ostalima je slijedila konfiskacija imovine, upućivanje u logore i protjerivanje iz Jugoslavije.

Jugoslavenski Nijemci u neposrednomu poraću nalazili su se u krajnje mučnomu položaju. Bili su jugoslavenski državljani, ali su bili lišeni svih državljanskih pa i temeljnih ljudskih prava, a Jugoslavija, država čiji su građani bili, radila je na njihovu etničkom čišćenju. Jugoslavenske vlasti zauzele su stajalište o zabrani povratka izbjeglih i prognanih folksdojčera iz Jugoslavije. Štoviše jugoslavenske vlasti namjeravale su protjerati iz zemlje i preostale folksdojčere.

Kako su savezničke okupacijske vlasti sredinom srpnja 1945. zatvorile granice prema Austriji, Italiji i Mađarskoj, jer u zaključcima Potsdamske konferencije iz srpnja/kolovoza 1945. (XIII „Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva“) Jugoslavija nije spomenuta, i time onemogućile protjerivanje folksdojčera iz Jugoslavije, za većinu njih slijedili su logori i prisilni rad. Moguće je da je i većina od oko dvadeset tisuća u zavičaju preostalih hrvatskih folksdojčera nakon zatvaranja austrijske granice prema Jugoslaviji u ljeto 1945. internirana u logore, u kojima je nekoliko tisuća izgubilo život.

Procjenjuje se da je od oko petsto tisuća Nijemaca, koliko ih je živjelo na području Jugoslavije, a među njima i oko sto i dvadeset tisuća hrvatskih Nijemaca, do potkraj Drugoga svjetskog rata njih oko dvjesto i četrdeset tisuća evakuirano pred naletom Crvene armije i Jugoslavenske armije i nikada se nije vratilo u zavičaj. Najvjerojatnije oko dvjesto tisuća Nijemaca civila potpalo je pod komunističku vlast u Jugoslaviji. Od toga je četvrtina život izgubila u jugoslavenskim logorima, od potkraj 1944. do početka 1948, a ostatak je nestao u etničkomu čišćenju ili morao izbjeći.

Uz najčešće prisilni rad, uvjeti boravka u logorima, posebice higijenski, i prehrana bili su više nego oskudni i nedostatni. Umiralo se uglavnom od bolesti, ponajprije pjegavoga tifusa i izgladnjelosti. Likvidacije nisu bile masovne i učestale, ali je bilo i zlostavljanja i ubijanja. Među folksdojčerima koji su izgubili život u poslijeratnim jugoslavenskim logorima znatan je broj žena i djece. Prema najnižim brojkama, ondje je umrlo oko dvadest i šest tisuća Njemica. U jugoslavenske logore internirano je oko četrdeset i pet tisuća folksdojčerske djece mlađe od četrnaest godina, gdje ih je najmanje pet tisuća i šesto do šest tisuća izgubilo život.

Jugoslavenske vlasti početkom 1948. ukinule su i preostale logore za pripadnike njemačke manjine i nakon svega obustavile protjerivanje Nijemaca iz Jugoslavije, ali isto tako nisu dopuštale povratak izbjeglih ili protjeranih Nijemaca u Jugoslaviju. Konačno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu FNR Jugoslavije od 1. prosinca 1948. pripadnicima njemačke manjine koji se ne nalaze u Jugoslaviji, koji su do tada izbjegli ili protjerani, oduzeto je državljanstvo Jugoslavije, a time i mogućnost povratka u domovinu. Odnos Jugoslavenske armije i „narodnih“ vlasti prema jugoslavenskim, i hrvatskim, Nijemcima, kojima je pripisana i ozakonjena kolektivna krivnja, ogledni je primjer etničkoga čišćenja u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednomu poraću.

U poslijeratnoj Jugoslaviji komunističke vlasti nisu, što se tiče folksdojčera, pravile razlike između spolova i prema dobi. Njihov položaj i sudbina u pojedinačnim slučajevima ovisili su o starosti, snazi, zdravlju, dobroj ili lošoj volji onih koji su nad njima imali vlast i odlučivali o njihovoj sudbini. Pridodamo li tomu pljačku, zlostavljanja i mnogobrojna ubojstva prije toga kao i izrazito teške uvjete u kojima su Nijemci živjeli nakon otpuštanja iz logora jasno je da je najveći broj njih nastojao što prije napustiti Jugoslaviju, i Hrvatsku, u kojoj su izgubili imovinu, nacionalna prava i izglede za napredovanje u budućnosti.

Opisi uz slikovne priloge:

11. lipnja 1945. – Predsjedništvo Ministarskoga savjeta DF Jugoslavije u Beogradu izvijestilo je 11. lipnja 1945.: „Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.”

5. kolovoza 1945. – Otpusnica Komande logora Velika Pisanica kod Bjelovara od 5. kolovoza 1945. kojom se iz logora za folksdojčere otpušta Katica Gili iz Cerića kod Vukovara sa djecom, kćerkama Katicom (6 godina), Ankicom (5 godina) i Brigitom (3 godine).

7. srpnja 1945. (PDF) – Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske u Zagrebu izvijestila 7. srpnja 1945. oblasne i okružne narodne odbore: „[…] u obzir za iseljavanje dolaze svi Njemci i Njemice po slijedećem kriteriju: 1) Kome je materinski jezik njemački (potječe iz braka Njemca ili Njemice).- 2) Tko potiče iz braka u kome je otac Njemac.- Od ovoga se izuzimaju: 1) Tko je aktivno pomagao narodno-oslobodilačku borbu (ostaje zajedno sa svojom užom porodicom – djeca, otac i majka).- […] 2. Njemice udane za Jugoslavene sa djecom.- 3. Djeca do uključivo 16 godina iz braka Jugoslavenke sa Njemcem, ukoliko se takova Jugoslavenka odluči da ostane u zemlji i napusti muža Njemca. Ženi Jugoslavenki udatoj za Njemca ostaje slobodno da bira dali će poći sa mužem ili će ostati u zemlji sa djecom do 16 godina. U koliko se radi o ženskom bračnom partneru nejugoslavenske narodnosti takva je žena dužna da slijedi muža Njemca.- […]” – Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri MUP-u FD Hrvatske zahtijeva da se za svakoga Nijemca koji neće biti protjeran detaljno obrazloži na temelju čega je izuzet od repatriranja. Osobe određene za repatriranje mogu u sabirne logore ponijeti samo najnužnije osobne stvari. Prema uputama, u provođenju iseljavanja/protjerivanja folksdojčera „[…] ne služiti se metodama koje bi mogle narušiti ugled i autoritet naših Narodnih vlasti i organa, već u provođenju ovih mjera rukovoditi se principima čovječnosti i biti dovoljno elastičan, no unatoč toga biti neumoljiv i energičan i rukovoditi se principima iseljavanja. U dvojbenim slučajevima t.j. da li netko ostaje ili ide radje neka ide-nego li ostane.- […] Sve ove poslove savjesno i odmah izvršiti, jer će odmah iza toga uslijediti transportovanje iseljenika sa cijele teritorije Hrvatske u Njemačku”.