ZAVNOH je bio pretparlament Hrvatske u sklopu jugoslavenske komunističke federacije, čija se osnova gradila u to doba. ZAVNOH je tako imao dvojnu prirodu te predstavljao zametak buduće državnosti Hrvatske u okrilju jugoslavenske federacije zasnovane na unutarnjemu dvojnom suverenitetu podijeljenomu između savezne države i republika pa je bio izraz državnosti Hrvatske, ali i element federalne strukture vlasti jugoslavenske države. Bitni konstitutivni stadiji ZAVNOH-a kao predstavničkoga tijela naroda Hrvatske kao i donošenje gotovo svih najvažnijih odluka slijedili su nakon odgovarajućih odluka na Antifašističkomu vijeću narodnoga oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), čije su okvire preuzimali, ali je ZAVNOH bio izraz i autohtonih hrvatskih težnji za uspostavljanjem hrvatske državnosti u tada mogućim okvirima izvan Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Druga važna dimenzija ZAVNOH-a bila je ta da je kao predstavništvo naroda Hrvatske svojim sastavom i odlukama iz taktičkih razloga nastojao reprezentirao različite političke interese te je u sastav uključio i predstavnike građanskih stranaka, Srba i nacionalnih manjina, ali su njegova temeljna polazišta bili ideološki stavovi Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke partije Hrvatske (KPH) koji su dominirali u njegovomu radu.
Inicijativa za osnivanje zemaljskih predstavničkih vijeća, a time i ZAVNOH-a, došla je od Izvršnoga odbora AVNOJ-a, a u Hrvatskoj su je proveli KPH i dio „vijećnika AVNOJ-a iz Hrvatske“ koji su uspostavili Inicijativni odbor i pozvali odabrane delegate iz različitih krajeva Hrvatske na Prvo zasjedanje ZAVNOH-a u Otočcu i Plitvičkim jezerima 13. i 14. lipnja 1943. ZAVNOH je tada konstituiran kao vrhovno političko predstavništvo Hrvatske koje je okupljalo političke snage na platformi oslobođenja Hrvatske od okupatora te ustaškoga režima i četnika uz prihvaćanje vodeće uloge KPH-a. Najvažniji dokumenti donijeti na Prvomu zasjedanju bili su Proglas narodima Hrvatske koji je objavio osnivanje ZAVNOH-a i njegove ciljeve te Plitvička rezolucija koja govori o povijesti hrvatskoga naroda i njegovoj želji za slobodom, o nužnosti borbe za povratak otetih područja te o ravnopravnosti hrvatskoga i srpskoga naroda. Organizacijsko konstituiranje dovršeno je na Drugomu zasjedanju u Plaškomu 12. – 15. listopada 1943. kada je kooptiran i veći broj novih članova među kojima i članovi Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke koja je okupljala značajan dio Srba u Hrvatskoj. Izvršni odbor ZAVNOH-a koji je osnovan na Prvomu zasjedanju u razdoblju između dvaju zasjedanja donio je Odluku o priključenju Hrvatskoj Istre, Zadra, Rijeke i ostalih po Italiji anektiranih krajeva koja je potvrđena na zasjedanju u Plaškomu. Ta politička odluka govori o poništenju svih akata predratnih jugoslavenskih vlada i vlasti Nezavisne Države Hrvatske kojima su ti krajevi predani Italiji te se oni priključuju „matici zemlji Hrvatskoj, a preko nje i bratskoj zajednici naroda Jugoslavije“. Odluka nije imala pravnu, a još manje međunarodnopravnu snagu s obzirom na status ZAVNOH-a kao unutarnjega političkog, a kasnije predustavnoga tijela bez međunarodnoga subjektiviteta, ali je imala veliko političko značenje i prethodila odgovarajućoj odluci AVNOJ-a.
Nakon što je AVNOJ 29. studenoga 1943. konstituiran kao pretparlament federalne Jugoslavije i ZAVNOH se na svojemu Trećem zasjedanju u Topuskomu 8. – 9. svibnja 1944. proglasio predstavnikom narodnoga i državnoga suvereniteta i najvišim organom državne vlasti federalne države Hrvatske, „pravim državnim saborom Hrvatske“ i predstavnikom suvereniteta naroda i države Hrvatske kao ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji te utvrdio da su jugoslavenski narodi u borbi protiv okupatora stekli „pravo na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima“. Plenum ZAVNOH-a proglašen je vrhovnim predstavničkim, zakonodavnim i izvršnim tijelom Hrvatske kojega između zasjedanja zamjenjuje Predsjedništvo koje je s tajništvom nastavilo djelovati i kao vlada. Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske proglasila je jednakopravnost građana bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovijest i zajamčila nacionalna prava nacionalnim manjinama te naglasila da su Hrvati i Srbi u Hrvatskoj politički ravnopravni narodi, što je imalo posebnu težinu u okolnostima progona Srba u NDH-u. S obzirom na neodređeno razgraničenje između nadležnosti AVNOJ-a i ZAVNOH-a i usredotočenost AVNOJ-a na vanjska pitanja, izvršna tijela ZAVNOH-a su u to doba samostalno obavljala najveći dio poslova na svojemu području.
Pred sam konac rata Predsjedništvo ZAVNOH-a 14. travnja 1945. u Splitu je povjerilo mandat Vladimiru Bakariću za sastavljanje Narodne vlade Hrvatske koja je tada osnovana. Vlada i Predsjedništvo su od 20. svibnja 1945. djelovali iz Zagreba, u kojemu je 24. – 25. srpnja 1945. u zgradi Hrvatskoga sabora održano Četvrto zasjedanje ZAVNOH-a. Na tomu se zasjedanju ZAVNOH preimenovao u Narodni sabor Hrvatske, čime se željelo naglasiti da se novom organizacijom vlasti nastavlja državnost Hrvatske, a u sastav Sabora uključeni su vijećnici iz svih hrvatskih krajeva.
ZAVNOH je tako bio svojevrsni nastavak hrvatske državnosti u jugoslavenskoj komunističkoj federaciji, koji je postavio i političku osnovu za uključenje odnosno povratak hrvatskih krajeva predanih Italiji. Ta je njegova uloga, u protimbi prema NDH-u, istaknuta u preambuli Ustava Republike Hrvatske.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
