Marica Stanković (1900–1957), profesorica u školama diljem današnje Republike Hrvatske i utemeljiteljica prvoga laičkog instituta Katoličke crkve u Hrvatskoj „Suradnica Krista Kralja“, na skupu prosvjetnih djelatnika 2. lipnja 1945. godine javno je istupila protiv klevetanja zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njezin čin pokazao se izravnom ulaznicom za montirani sudski postupak na kojemu je osuđena na pet godina robije u ženskomu logoru u Slavonskoj Požegi.
Svjedočanstvo o petogodišnjemu robijanju Stanković ostavila je u djelu Godine teške i bolne gdje je, osim prikaza logorske svakodnevnice, opisala odnos članova uprave i zaposlenika logora prema zatvorenicama te ponašanje samih zatvorenica. Iz njezinih zapisa jasno se može uočiti svrha boravka političkih zatvorenika u logoru, a to je gaženje dostojanstva pojedinca kako bi ga se oslabilo, onemoćalo i učinilo bezopasnim za režim, što je bio nužan preduvjet za „preodgoj“. U svrhu postizanja navedenoga cilja, uprava logora koristila je sljedeće metode nad zatvorenicama: prisilu na boravak u uvjetima nedostojnima čovjeka, obavljanje teških tjelesnih poslova, primjenu sile te psihološke metode zastrašivanja i ponižavanja.
Smještanje zatvorenica u uvjetima nedostojnima čovjeka bio je prvi stupanj u nastojanju obezvrjeđivanja dostojanstva zatvorenica i pokazatelj njihove buduće svakodnevnice. Svrha logorskoga smještaja bila je otežati podmirivanje osnovnih fizioloških potreba poput potrebe za snom, hranom, pićem, vršenjem nužde te toplinom. Zatvorenice su bile smještene u skučeni prostor u kojemu nisu bile u stanju spavati, a ni vršiti nuždu. Prehrana je bila izrazito slaba u odnosu na zahtjevan tjelesni rad, a tople vode nedostajalo je do 1950. godine čak i za bolesne zatvorenice. Zbog izrazito loših higijenskih uvjeta u logoru, bile su izložene raznim bolestima poput tifusa.
Zatvorenice su bile prisiljene raditi teške tjelesne poslove koje su uključivale izgradnju zgrada u logoru, pri čemu su morale miješati cement, dizati i prebacivati vreće mase od osamdeset do stotinu kilograma, sječu šuma, rad u kamenolomu, isušivanje Lonjskoga polja i gradnju ceste. Zbog dugotrajnoga boravka u hladnoj vodi prilikom isušivanja Lonjskoga polja, liječnik u logoru procijenio je da je polovica žena ostala neplodna.
Psihološkim metodama represije nastojalo se stvoriti ozračje nepovjerenja i straha, poniziti ih te im naposljetku slomiti identitet. Zatvorenice su se zastrašivale organiziranjem špijunske mreže, čestim premetačinama, premještanjem te zatvaranjem s osobama iz kriminalnoga miljea. Ponižavalo ih se na način da su bile prisiljene pozdravljati upravitelja logora u poniznomu stavu s pognutom glavom, svakodnevno su se koristile psovke, vulgarnosti i uvrede u obraćanju zatvorenicama, pretraživalo ih se do gola, morale su čistiti zahodske jame, a neke su bile smještene u samice koje su nalikovale psećim kućicama.
Izloženost sustavnoj represiji dovela je do sveprisutnoga osjećaja straha, apatije i osjećaja besmislenosti kod zatvorenica. Unatoč strahu koji je i sama osjećala, Marica Stanković u logoru je nastavila prakticirati poruke Evanđelja te je pomagala ostalim zatvorenicama. Takvo ponašanje učinilo ju je popularnom, no zbog toga ju je uprava logora često nadgledala. To pokazuje da ne samo da Marica Stanković nije postala žrtvom preodgoja nego ju se i u logoru kao i na slobodi nastavilo percipirati kao opasni, protudržavni element koji je vršio snažan utjecaj na okolinu.
Marica Stanković javno je pokazala snažnu individualnost i vjernost Katoličkoj crkvi, zbog čega se nije uklapala u nametnuto jednoumlje nove totalitarne vlasti. Upravo zbog toga režim ju je doživljavao kao unutarnjega neprijatelja koji će stvarati prepreke u indoktrinaciji predominantno katoličke hrvatske mladeži, a koja se počela odvijati u kontekstu nasilne ateizacije društva s ciljem izgradnje „socijalističkoga čovjeka“. Njezino robovanje i ponašanje u logoru pokazali su mogućnost pobjede individualnosti pojedinca vođenoga vjerom i vlastitim uvjerenjima nad agresivnim pokušajem nametanja jedne ideologije. Marica Stanković zbog toga je primjer onoga dijela društva koji se nije uklopio u plan izgradnje zamišljene komunističke utopije.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
