Za sve vrijeme komunističkoga sustava ni Jugoslavija ni Hrvatska nisu prevladale stambenu oskudicu, a nisu ni izbjegle nejednakost između siromašnih i bogatih prema mjestu stanovanja, što je bio, barem deklarativno, cilj vladajuće stranke. Mnogi, napose oni s nižim kvalifikacijama i mlađe dobi, nisu mogli računati na korist od izdvajanja sredstava u stambeni fond, pa su rješenje pronašli u podstanarstvu ili u individualnoj stambenoj izgradnji. To je često rezultiralo lošim stanovima na manje poželjnoj lokaciji i gradnjom mimo zakona, tzv. divljom gradnjom. Pripadnici viših slojeva društva, prema kriterijima političke moći, visine prihoda i ugleda svojih zanimanja, u većemu su postotku bili vlasnici stanova ili stambenoga prava, što znači da su imali veće, kvalitetnije i jeftinije stanove. U gradovima se sačuvala ili čak pojačala podjela na elitne dijelove s velikim kućama, stanovima i komunalnom opremom i na predgrađa, koja često nisu imala vodovod, kanalizaciju i javni prijevoz.
Osim materijalnoga razvoja i povećanja standarda, jedan od ciljeva jugoslavenskih komunističkih vođa bila je izgradnja pravednijega društva, društva u kojemu će bogatstvo biti ravnomjerno raspoređeno. Podaci za 1967. pokazuju kako je postotak pripadnika elite radničkoga podrijetla, a nešto manje i seljačkoga podrijetla, naglo porastao u odnosu na razdoblje Kraljevine Jugoslavije. Međutim nakon razdoblja vrlo dinamične društvene pokretljivosti, stanje se stabiliziralo i u novoj državi, pa je jugoslavensko društvo karakteriziralo društveno raslojavanje prema materijalnoj snazi, društvenomu ugledu i političkoj moći. Suprotno proklamiranim idealima, što je bila viša razina moći, prisutnost i utjecaj radnika bili su manji. No ogromnih imovinskih razlika među pojedincima poput onih u kapitalističkomu svijetu nije moglo biti jer nije bilo privatnoga vlasništva nad velikim tvornicama i poduzećima.
Nejednakosti su se pokazivale i u vezi s mogućnošću školovanja i zapošljavanja. Što je bila elitnija škola i fakultet, to je udio učenika i studenata iz nižih slojeva u njima bio niži. Potkraj 1960-ih u Jugoslaviji je studiralo svako treće dijete službenika, svako dvadeset i četvrto dijete radnika i svako četrdeseto dijete seljaka. To je bio dokaz slabe vertikalne pokretljivosti i samoreprodukcije radništva i vladajućih slojeva.
Osim toga udio određenih slojeva stanovništva u raspodjeli dohotka svjedoči o raslojenomu jugoslavenskom, dakle i hrvatskomu društvu, koje ni po čemu nije odudaralo od društava kapitalističkih zemalja Europe. Ne samo da je raspodjela dohotka u Jugoslaviji bila neujednačena nego je bila veća nego u zemljama sjeverozapadne Europe. Primjerice dok je 1970-ih u Nizozemskoj u raspodjeli ukupnoga nacionalnog prihoda dvadeset posto najnižega društvenog sloja sudjelovalo s 8,1%, a dvadeset posto najvišega sloja s 37%, ta je raspodjela u Jugoslaviji bila na štetu dvadeset posto najnižega sloja. Taj je dio društva sudjelovao u raspodjeli ukupnoga nacionalnog prihoda sa 6,6%, a dvadeset posto najvišega sloja s 38,7 %. I u Švedskoj i Danskoj postignuta je pravednija raspodjela.
Nakon pokretanja gospodarske reforme 1965, liberalizacija putovanja uzrokovala je, osim velikoga priljeva deviza u zemlju, depopulaciju, podjele obitelji i nacionalno otuđenje djece rođene u inozemstvu. Uzroke većega iseljavanja iz Hrvatske u odnosu na druge republike mnogi su nalazili u prisvajanju njezinih rezultata od strane nerazvijenijih republika, ali i u podređenosti socijalističkoga sustava u odnosu na kapitalistički. No mnogi su emigrirali zbog težnji za boljim standardom, a ne zbog političkih razloga, nezaposlenosti i siromaštva.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
