Broj kulturnih institucija počeo se intenzivno povećavati nakon 1945. zbog nastojanja da se podigne opća kulturna razina stanovništva i da se promovira komunistička ideologija pomoću „kulturnoga uzdizanja“ radnika i seljaka. Glavna razlika u odnosu na prethodno razdoblje podržavljenje je svih kulturnih institucija, što je značilo da je otada osnivač i financijer bila samo država, koja je time dobila i punu kontrolu nad radom kulturnih ustanova. Podržavljenjem kulturne djelatnosti, država je postala jedini poslodavac i naručitelj kulturnih djelatnosti. Izravno je utjecala na politiku zapošljavanja i financiranje kulture. Uslijedilo je otvaranje niza knjižnica, kazališta, muzeja, galerija i domova kulture. „Zadružni domovi“ ili „domovi kulture“ trebali su postati središta seoske društvenosti. Njihove kulturne funkcije mijenjale su se s novim trendovima, pa su imali ulogu plesnih dvorana, kino-dvorana, TV-sala, a kasnije i disko-klubova.
Izgradnju mjesnih i seoskih knjižnica koju je započeo HSS između dvaju ratova nastavile su i nove komunističke vlasti. Već do 1948. nastalo je oko tri tisuće knjižnica, ali su bile male i često s neprivlačnim ideološkim knjižnim fondom, pa su relativno brzo i nestale. Do 1972. od nekadašnjih 3.456 knjižnica ostalo je samo 282. Ostale su one knjižnice koje su prilagodile knjižni fond zanimanju korisnika, a ne političkim i ideološkim potrebama vlasti.
U komunističkoj je Jugoslaviji aktivno promoviranje probitaka vlastite nacije, a ne svih nacija zajedno, postalo nepoželjno, a marksizam je bio službena ideologija. Kultura je u početku više bila sredstvo za izgradnju boljega i pravednijega društva, tj. socijalističkoga društva, a manje izraz potreba za zabavom. Međutim nakon početnoga razdoblja kada je komunistička vlast forsirala umjetničku doktrinu ili pravac poznat pod imenom socijalistički realizam, tj. socrealizam, utjecaj na formalni izraz je prestao, a zadržana je samo kontrola nad sadržajem.
Službeni kraj socrealizma označio je govor Miroslava Krleže na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. Započelo je doba veće umjetničke slobode, ali još uvijek u jasnim granicama politički dopuštenoga. S obzirom na to da se u to vrijeme Jugoslavija više okrenula Zapadu, veći stupanj slobode i prava građana odrazili su se i na umjetnost. Međutim do kraja komunističke Jugoslavije država je zadržala kontrolu nad kulturom, ali ne namećući više formalna ograničenja, nego zadržavanjem kritike u okvirima dopuštenih granica, a napose sprječavanjem neželjene politizacije kritike društvenih odnosa, a pogotovo ne međunacionalnih odnosa.
Pritisak na kulturu, točnije na ono što se u njoj doživljavalo specifično „hrvatskim“ s jedva prikrivenom distancom od Jugoslavije, mogao je dovesti do socijalne izolacije osobe označene kao „neprijatelj naše stvarnosti“, a nakon 1971. i do težih posljedica, poput zabrane rada Matice hrvatske ili zatvaranja istaknutih pojedinaca. Međutim upravo su zabranjena ili nepoćudna umjetnička djela uživala veliku popularnost kod širokih slojeva. Primjerice postala su popularna mnogima nerazumljiva ili zahtjevna djela „visoke“ kulture, poput reprinta Danice povodom 130-godišnjice Ilirskoga preporoda 1966, ploče sa snimkom opere Nikola Šubić Zrinski Ivana Zajca iz 1876, a 1970-ih mnogi su nabavili novo izdanje opsežne Povijesti Hrvata Vjekoslava Klaića u pet svezaka, prvi put objavljeno 1911.
U širokoj lepezi pop-kulture potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih političko značenje imale su i pjesme s rodoljubnom tematikom. Primjerice neke pjesme u izvedbi izuzetno popularnoga pjevača Vice Vukova, kome je nakon propasti Hrvatskoga proljeća bio onemogućen nastavak karijere gotovo sve do raspada Jugoslavije.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
