Prije Prvoga svjetskog rata u Splitu se odvilo nekoliko manifestacija kojima je grad pokazao snažan protuaustrijski duh, a ponegdje i zanos prema mogućemu ujedinjenju južnoslavenskih naroda. Najupečatljivije je bilo raspuštanje Općinskoga vijeća 1912, nastalo kao posljedica (pretjeranoga) oduševljenja gradske uprave spram srpskih uspjeha u Balkanskim ratovima. Vodeći se time, zagovornici su jugoslavenske ideologije (naknadno) Split naz(i)vali „najjugoslavenskijim gradom.“
Unatoč toj tituli, više izbora održanih tijekom 1920-ih (skupštinski, općinski i oblasni) i 1930-ih (samo skupštinski) pokazali su kako režimske stranke mogu računati u najboljemu slučaju na približno petinu potencijalnih glasača sa splitskoga područja. Njima nasuprot povoljnije su rezultate postizali formalno zabranjeni komunisti i hrvatske stranke, napose Hrvatska seljačka stranka (HSS), koja je na posljednjim skupštinskim izborima 1938. osvojila gotovo četiri petine svih mogućih glasova u Splitu. Uopće oštra politička borba, posebno uoči izbora, incidenti popraćeni žrtvama, razne polemike, među kojima i pitanja o „splićanstvu“ pojedinih kandidata na izborima, obilježavali su djelovanje međuratnih političkih stranaka u gradu.
Autonomija prethodno spomenutoga Općinskog vijeća u ovomu razdoblju više je puta narušena. Ne samo da su prvi općinski izbori održani tek 1926. s naknadno poništenim mandatima komunističkih vijećnika već je Vijeće bilo raspušteno u dva navrata: po atentatu na HSS-ove zastupnike u Narodnoj skupštini 1928. (kao povod uzeto je nesudjelovanje Vijeća u nadolazećoj proslavi Vidovdana) i uspostavom diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića početkom iduće godine. Sastav Općinskoga vijeća na prijelazu 1928. u 1929. ostaje tako jedini u kojemu su vijećnici isključivo birani slobodnom voljom građana jer je i u kasnijim razdobljima viša politička vlast odlučivala o sastavu vijećnika i gradonačelnika. U komunalnoj politici, grad su dodatno opterećivali milijunski dugovi i borba činovnika za povoljnije uvjete. Samo te dvije stavke iziskivale su gotovo pola ukupnoga gradskog proračuna. Možemo reći i kako je Zakon o gradovima 1934. označio i simbolički završetak više puta oskvrnjene splitske autonomije.
Unatoč oštroj cenzuri, ponekad i jačoj od ostalih dijelova države, međuratni Split postao je jedno od novinskih središta Kraljevine SHS/Jugoslavije s mnoštvom pokrenutih mjesečnih, tjednih i dnevnih glasila, značajnih za politički život grada. Tu se napose ističe sredinom 1918. pokrenut splitski dnevnik Novo doba, koji do prestanka izlaženja 1941. također proživljava transformaciju: od glasnika zagovornika jugoslavenske države (moguće i ideologije) s vremenom postaje neslužbeno HSS-ov propagandni tisak, a od okupljališta političke elite pretvara se u privatno glasilo izdavača. Politički protivnici HSS-a više su puta pokušali odgovoriti pokretanjem novinskoga lista koji bi bio u suprotnosti s Mačekovom politikom, no svaki je pokušaj neslavno završio.
Naposljetku je Split i njegovu općinu tijekom trajanja prve jugoslavenske države mučilo mnoštvo neriješenih pitanja, od kojih se krivnjom režima napose ističu nepostojanje bolje infrastrukturne, u prvomu redu željezničke povezanosti, izgradnja nove gradske luke, a kao dodatne poteškoće javili su se stambena kriza, kazališno pitanje i pokušaj odcjepljenja pojedinih sela od Splitske općine. Sve to jasno je upućivalo na to kako pretvaranje grada u „jugoslavenski Hamburg“ neće biti moguće.
Zaključno, unatoč pokušajima manjega dijela političara da se Split u monarhističkoj Jugoslaviji, središte istoimene oblasti, a potom i Primorske banovine, prikazuje kao čvrsto jugoslavensko uporište, kao i značajnoj prisutnosti komunista, izborni rezultati i zbivanja u gradu, primjerice sprovod Ante Trumbića ili proslava šezdesetoga rođendana Vladka Mačeka, pokazali su kako je međuratni Split ipak bio puno bliži HSS-ovoj ideologiji.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet