Nakon što je na temelju rezultata referenduma iz svibnja 1991, o samostalnosti Hrvatske i protiv ostanka u Jugoslaviji, 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnoga zakona za provedbu Ustava RH-a, Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske kao i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH-u, a istoga dana samostalnost je proglasila i Republika Slovenija, srpski pobunjenici napali su policijsku postaju u Glini. Oružane akcije srpskih ekstremista proširile su se nakon toga i na druga područja Hrvatske koja su se nalazila na dijelu teritorija označenoga kao dio tzv. Velike Srbije. Sukobi su ubrzo prerasli u otvorenu agresiju Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga na Hrvatsku, a najteža faza događala se u jesen i zimu 1991, odnosno do potpisivanja Sporazuma o potpunomu prekidu vatre 2. siječnja 1992. u Sarajevu, koji je idućega dana stupio na snagu.
Samo dan nakon što su zrakoplovi JNA-e bombardirali Banske dvore u Zagrebu, Hrvatski sabor je 8. listopada 1991. (nakon isteka tromjesečne odgode koju je nakon donošenja deklaracija o samostalnosti Hrvatske i Slovenije u lipnju 1991. početkom srpnja zatražila međunarodna zajednica kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem) donio odluku kojom je Republika Hrvatska raskinula državnopravne veze s Jugoslavijom i odrekla legitimitet i legalitet svim tijelima dotadašnje federacije, čime je bio okončan proces osamostaljivanja Hrvatske od Jugoslavije.
Hrvatska je u razdoblju druge polovice 1991. uz organizaciju obrane provodila i brojne aktivnosti na međunarodnomu i diplomatskomu planu s ciljem internacionalizacije jugoslavenske krize i dobivanja podrške međunarodne zajednice. No tada je među vodećim svjetskim silama prevladavala nespremnost na povlačenje odlučnijih poteza koji bi mijenjali postojeći međunarodni poredak kao što bi bilo pružanje podrške osamostaljenju Hrvatske i Slovenije, a s druge strane i nejasna predodžba međunarodne zajednice o tome što želi s Jugoslavijom. Uzroci su djelomično bili i u djelovanju tadašnje jugoslavenske diplomacije koja je snažno lobirala protiv neovisnosti Hrvatske te nepostojanju hrvatske diplomacije koja se u to vrijeme tek počela stvarati.
Neposredno uoči 25. lipnja 1991. i proglašenja Deklaracije o samostalnosti Republike Hrvatske, 19. i 20. lipnja 1991. godine, trideset i šest država članica Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), među njima Sjedinjene Američke Države (SAD) i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), usuglasilo je stav o očuvanju teritorijalne cjelovitosti Jugoslavije radi sigurnosti Europe. Američki državni tajnik James Baker tom prilikom objasnio je kako je „očuvanje teritorijalne cjelovitosti Jugoslavije bitno sa stajališta sigurnosti Europe“. U razgovoru s predsjednikom Tuđmanom 21. lipnja 1991. u Beogradu Baker je izjavio, između ostaloga, da „SAD, a ni države Europske zajednice neće priznati nijedan akt o neovisnosti ako je donesen jednostrano“, da SAD ne podupiru najavljene deklaracije o neovisnosti Hrvatske i Slovenije te poručio da „federacija mora funkcionirati dok se ne dogovorite drukčije“. Američka je vanjska politika na vrhuncu Hladnoga rata svojim uspjehom smatrala to što je Jugoslavija ostala neovisna o SSSR-u, a SAD je kao i većina europskih država bio zabrinut zbog mogućega učinka urušavanja Jugoslavije na sovjetske republike. Još jedan od razloga zašto se SAD više držao po strani i prepustio europskim državnicima odgovornost u tomu procesu bila je njihova tadašnja zaokupljenost Zaljevskim ratom.
Međunarodna je zajednica smatrala kako je dezintegracija multinacionalnih država u suprotnosti s politikom europskih integracija, odnosno s težnjama Europske zajednice (EZ) za integracijom Europe u jak gospodarski i politički savez. Tek su sve snažniji i brutalniji napadi srpskih snaga i JNA-e i strašna razaranja Hrvatske, a potom i okupacija trećine njezina teritorija do kraja 1991. otvorili oči međunarodnoj zajednici koja je (pre)kasno shvatila da se jugoslavenska zajednica više ne može održati. Europske sile bojale su se i sve većega utjecaja ponovo ujedinjene Njemačke na Balkanu, koja je inzistirala na priznanju Hrvatske i Slovenije pa je i svoju odluku o priznanju obznanila već 19, a formalno je to učinila 23. prosinca 1991. Uz Svetu Stolicu, Njemačka je imala presudnu ulogu u procesu priznanja. Uz njemačkoga vicekancelara Hansa Dietricha Genschera i kancelara Helmuta Kohla, treba spomenuti i podršku austrijske diplomacije na čelu s ministrom vanjskih poslova Aloisom Mockom, a za međunarodno priznanje Hrvatske zalagao se i predsjednik tadašnje Čehoslovačke Vaclav Havel.
Stav Svete Stolice o novonastaloj situaciji u Europi nakon demokratskih promjena i uspostave novih država, osobito na području Jugoslavije, bio je da treba podržati dotadašnje federalno uređenje Jugoslavije, ali uz uvjet da je ono bilo izraz volje i odluka naroda, ili konfederaciju republika, također ako bi ona bila izbor i volja naroda. No kada je nakon širenja oružane pobune dijela srpskoga stanovništva u Hrvatskoj i početka otvorene agresije JNA-e i srpskih snaga u ljeto 1991. postalo jasno da do rješavanja međunacionalnih sukoba neće doći mirnim putem, Sveta Stolica ubrzo je zauzela jasan stav zagovaranja što skorijega priznavanja samostalnosti i suvereniteta Hrvatske i Slovenije, a kasnije i ostalih jugoslavenskih republika koje su se voljom svojih građana izjasnile za samostalnost.
U skladu s takvom politikom Sveta Stolica objavila je 26. studenoga 1991. iznimno važan dokument, Memorandum upućen međunarodnoj zajednici s formalnim prijedlogom o priznavanju Hrvatske i Slovenije, u kojemu se tražilo da međunarodna zajednica pristupi „skupnom i uvjetovanom priznavanju nezavisnosti i suvereniteta Hrvatske i Slovenije, koje su se za to već bile izjasnile narodnim referendumima, kao i drugih jugoslavenskih republika koje to zatraže“. Ono na čemu je Sveta Stolica u Memorandumu inzistirala bilo je poštivanje svih načela Završnoga akta iz Helsinkija i Pariške povelje, poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda utvrđenih međunarodnim dokumentima, obveza ostvarivanja odluka dokumenata KESS-a u vezi s načelima i demokratskim institucijama te formalno prihvaćanje odluka dokumenata KESS-a o pravima nacionalnih manjina te da se one provode pod nadzorom Odbora visokih dužnosnika KESS-a.
Uz Svetu Stolicu, važnu ulogu u cjelokupnomu procesu priznanja i utjecaj na ubrzavanje odluka međunarodnih državnika o priznanju imala je i Njemačka, koja je bila snažno angažirana u procesu međunarodnoga priznanja, uz uvjet Hrvatskoj da Hrvatski sabor prihvati izmjene ustavnih propisa koji su se odnosili na ljudska i manjinska prava. Nakon toga zahtjeva Hrvatski sabor usvojio je 4. prosinca 1991. Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih ili nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj. Poseban položaj sa širokom lokalnom samoupravom, ali uz jak nadzor središnjih hrvatskih vlasti, bio je predviđen na razini jedanaest općina u kojima su, prema popisima stanovništva iz 1981. i 1991, Srbi u prosjeku činili dvotrećinsku većinu. Ubrzo nakon toga, ministri vanjskih poslova država EZ-a usvojili su i potpisali 16. prosinca 1991. u Bruxellesu Deklaraciju o Jugoslaviji koja je sadržavala odluku o priznavanju novih država Hrvatske i Slovenije. Hans Dietrich Genscher u jednomu intervjuu u prosincu 1991. objasnio je tadašnje njemačke stavove i motive rada na što skorijemu međunarodnom priznanju Hrvatske, rekavši da Jugoslaviju nije razorila „obijest naroda koji hoće nezavisnost niti držanje inozemstva“, nego su je razorili „rat JNA protiv hrvatskog naroda, snovi starih političkih snaga o Velikoj Srbiji te osporavanje manjinskih prava na Kosovu“.
U formalnopravnomu smislu, za pozitivan ishod diplomatske bitke za međunarodno priznanje RH-a najvažnija su bila mišljenja međunarodne Arbitražne komisije (poznatije kao Badinterova komisija, po njezinu predsjedniku, Francuzu Robertu Badinteru). Nju je 10. rujna 1991. utemeljilo Vijeće ministara EZ-a radi pravne pomoći Konferenciji o miru u Jugoslaviji, koja je počela raditi u rujnu 1991. u Haagu. Badinterova je komisija na zahtjev predsjednika Konferencije o miru u Jugoslaviji lorda Petera Carringtona donijela nekoliko pravnih mišljenja o pitanjima koja su bila dvojbena i koja su sukobljene strane u Jugoslaviji različito tumačile. Na temelju mišljenja Komisije o spornim pravnim pitanjima zaključeno je bilo, između ostaloga, da se SFRJ nalazi u procesu raspada, da nasilna promjena postojećih granica ne može proizvesti pravne učinke, da republike moraju svim članovima manjina i etničkih skupina omogućiti uživanje temeljnih prava i sloboda te da vlasti Republike Hrvatske u tomu smislu moraju nadopuniti Ustavni zakon o ljudskim pravima i pravima etničkih i nacionalnih manjina u Hrvatskoj od 4. prosinca 1991. i da uz tu nadopunu RH ispunjava uvjete nužne za njezino priznanje od država članica Europske zajednice.
Na temelju mišljenja Badinterove komisije, uz ispunjen uvjet potpisivanja sporazuma o prekidu vatre od 2. siječnja 1992. (Sarajevski sporazum), koji su uz posredovanje izaslanika glavnoga tajnika UN-a Cyrusa Vancea, potpisali predstavnici RH-a i JNA-e, a koji se temeljio na dogovoru o deblokadi vojarni JNA-e i povlačenju JNA-e iz Hrvatske, te na primjeni mirovnoga plana UN-a koji je predviđao dolazak mirovnih snaga u Hrvatsku (koji su još 23. studenoga 1991. u Ženevi bili potpisali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i savezni sekretar za narodnu obranu Jugoslavije Veljko Kadijević, uz posredovanje Vancea i lorda Petera Carringtona), države članice EZ-a (Njemačka, Danska, Italija, Francuska, Luksemburg, Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Belgija, Grčka, Španjolska, Portugal, Nizozemska) te Mađarska, Austrija, Malta, Norveška, Bugarska, Poljska, Švicarska i Kanada priznale su 15. siječnja 1992. Republiku Hrvatsku kao neovisnu i suverenu državu. Prije toga, do kraja prosinca 1991. Hrvatsku su već bile priznale Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Island i Estonija, a 13. siječnja 1992. to je učinila Sveta Stolica.
Potpunu međunarodnu afirmaciju i vrhunac diplomatske borbe za međunarodno priznanje Hrvatska je ostvarila 22. svibnja 1992. godine, kada je kao 178. članica primljena u Organizaciju Ujedinjenih naroda.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
