Hrvatski politički regionalizmi

Regionalne povijesne posebnosti čine važnu sastavnicu hrvatske povijesti simbolično potvrđene u grbu i zastavi Republike Hrvatske. Hrvatske povijesne pokrajine, uz hrvatski narod u cjelini, temeljni su političko-pravni subjekti hrvatske povijesti jer se naslanjaju na kasnoantičku upravno-teritorijalnu tradiciju na koju se, u većoj ili manjoj mjeri, naslanja srednjovjekovni teritorijalni ustroj europskih država. Upravni i crkveni kontinuitet provincije Dalmacije, tijekom srednjega vijeka uzdignute na stupanj kraljevine, priznat je na splitskim crkvenim koncilima za vrijeme kralja Tomislava (oko 910–925), pri čemu su splitski nadbiskupi dobili metropolitansku čast i naslov primasa Dalmacije i cijele Hrvatske. Sjevernije, Slavonija se još od 13. stoljeća počinje nazivati kraljevstvom sa svojim političko-upravnim obilježjima: banom, saborom, vlastitim novcem i, od 1496, grbom. Habsburzi su još od 14. stoljeća počeli nositi naziv „markgrofova Istre“, čiju su unutrašnjost pripojili svojim nasljednim zemljama. Povijesni subjektivitet i kontinuitet hrvatskih povijesnih pokrajina priznat je i u naslovu Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija koji je službeno potvrđen u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine. Regionalna hrvatska povijesna stvarnost iznjedrila je u 19. stoljeću pokrajinske političke ideologije koje su ponegdje prerasle u separatizme usmjerene protiv hrvatske nacionalne integracije.

Premda je razdoblje nakon Francuske revolucije obilježeno jačanjem nacionalizma, višenacionalno ga je Austrijsko Carstvo doživljavalo kao trajnu prijetnju pa se do svojega sloma posvetilo jačanju pokrajinskih identiteta. Austrija je svoje unutarnje uređenje temeljila na ograničenomu suverenitetu svojih historijskih zemalja jer je svaka od njezinih dvadeset povijesnih pokrajina posjedovala državnopravni i povijesni subjektivitet. Ustavna filozofija monarhijskoga legitimizma temeljila se na koncepciji historijskih pokrajinskih prava (Staatsrecht), odnosno njihovoj „krunovinskoj državnosti“, prema kojoj su provincije činile temeljne teritorijalne jedinice. Ovaj Länderföderalismus poslužio je kao polazišno ustrojbeno načelo tijekom ustavne reforme 1861. godine koja je potvrdila suverenitet historijskih zemalja i službeno ustrojila Monarhiju kao federaciju povijesnih pokrajina s jakim ovlastima lokalnih pokrajinskih sabora i zemaljskih vlada.

Tijekom 19. stoljeća s uspostavom demokratskoga političkog života oživjeli su više ili manje snažni regionalni pokreti na cijelomu hrvatskom povijesnom prostoru. Počevši od krajnjega juga zamjetan je dubrovački regionalizam hranjen otporom lokalne vlastele prema uspostavi austrijske vlasti koja je na Bečkomu kongresu službeno dokinula nezavisnost Republike i priključila je Kraljevini Dalmaciji. Bezuspješne restauracijske napore simbolizira pokušaj vlastelina Ivana Điva Natalija (1775–1853), koji je tijekom navedenoga kongresa i nakon njega pokušavao spasiti Republiku pišući povijesne, filozofske i moralne sastavke o staromu Dubrovniku, koji su ostali u rukopisu. Tijekom ustavnoga života za revolucije 1848/49. i od 1861. godine nadalje nezadovoljni su se Dubrovčani okrenuli širemu hrvatskom nacionalnom integracijskom procesu predvođeni svojim političkim prvacima Mihom Klaićem (1829–1896) te kasnije Franom Supilom (1870–1917). Dio je gradske elite pod utjecajem Srbije i Rusije prihvatio tzv. „srbo-katoličku“ ideologiju, koja se do kraja 19. stoljeća ugasila masovnim nastupom Dubrovčana na izborima u korist hrvatske nacionalne integracije.

Najjači je politički trag regionalizam ostavio u Dalmaciji, čijom su se klasičnom starinom Habsburgovci ponosili. Prvi politički istup dalmatinskih regionalista zabilježen je za revolucije 1848/49. kada se u gradovima pojavila skupina „Marcolina“, povevši kampanju za ujedinjenje Dalmacije s novouspostavljenom Republikom sv. Marka u Veneciji, koja je zbacila austrijsku vlast. Istovremeno je u Beču student prava Luigi Lapenna (1825–1891) organizirao skupinu dalmatinskih studenata u prosvjedu protiv inicijative za sjedinjenjem hrvatskih zemalja. Ideološki temelj pokreta postavio je glasoviti jezikoslovac Nikola (Niccolò) Tommaseo (1802–1874) u svojim antihrvatskim pamfletima kojim se tijekom obnove ustavnoga života 1861. godine odupro sjedinjenju Dalmacije s banskom Hrvatskom i Slavonijom, argumentirajući u prilog zasebnoga „dalmatinskog naroda“ i nezavisne Dalmacije kao spone između slavenskoga i romanskoga svijeta. Na temeljima njegove ideologije i upravnoga ustroja Dalmacije, koja je 1861. godine dobila svoj pokrajinski Sabor i Vladu, 1866. godine i službeno je stvorena Autonomistička stranka podijeljena na „slavo-dalmatinsko“ režimsko krilo predvođeno Lapennom i ono protalijansko predvođeno splitskim načelnikom Antoniom Bajamontijem (1822–1891), sa zajedničkom poveznicom otpora hrvatskoj nacionalnoj integraciji. Sukob između nacionalnoga talijanstva i proaustrijskoga autonomaštva unutar stranke riješen je u korist prvoga te je gubitkom saborske većine i svih općina osim one zadarske do početka 20. stoljeća nekadašnja regionalistička stranka postala stranka talijanske manjine u Dalmaciji okrenute sjedinjenju pokrajine s Kraljevinom Italijom.

Riječki i istarski autonomaši slijedili su dalmatinski politički obrazac. Riječki ungarezi ili fiumissimi okupili su se tijekom šezdesetih godina 19. st. kao pokret koji je osporavao veze s Hrvatskom, a zagovarao autonomiju Rijeke u sklopu Ugarske od koje su se nadali većoj koristi negoli od Hrvatske, pozivajući se na povijesni status izdvojenoga riječkog tijela Corpus separatuma uspostavljenoga za Marije Terezije. Najpoznatiji nositelj riječkoga autonomaštva bili su Michele Maylender (1863–1911) i Riccardo Zenella (1875–1959) koji su se unatoč političkim razlikama nastojali oduprijeti prevladavajućoj kroatizaciji, mađarizaciji i talijanizaciji ovoga višenacionalnog grada. Nakon Prvoga svjetskog rata na izborima 1921. pobijedili su riječki autonomaši (fiumani), no Kraljevina je Italija spriječila njihovo preuzimanje vlasti nad Slobodnom Državom Rijekom, da bi sljedeće 1922. fašisti pod Gabrielom D’Annunziom (1863–1938) izveli državni udar i preuzeli grad, pri čemu je veliki broj riječkih autonomaša potražio utočište u Kraljevini SHS.

U Istri je istarski regionalizam, kao i u Dalmaciji, potpomognut nositeljima talijanskoga nacionalnog rješenja. Političku varijantu istarskoga regionalizma zagovarao je na prijelazu stoljeća Ivan Krstić (1869–1906), dalmatinski Hrvat i začetnik „istrijanstva“, koji je uz financijsku pomoć istarskih Talijana okupljenih oko Talijanske liberalne stranke nastojao među hrvatskim seoskim stanovništvom pretežno na Kastavštini afirmirati spomenuto „istrijanstvo“ kao poseban nacionalni identitet. Godine 1896. u Matuljima je pokrenuo list „Prava naša sloga“, promičući autonomiju Istre nasuprot sve jačemu hrvatskom nacionalnom pokretu na poluotoku. Moralno kompromitiran, višekratno osuđivan i zatvaran zbog kleveta i fizičkih napada, duševno se slomio 1904. godine pa je dvije godine kasnije preminuo.

Za razliku od dalmatinskoga i istarskoga regionalizma obilježenoga talijanskim separatizmom, odnosno iredentizmom, politička mađaronska regionalistička nastojanja u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji ne posjeduju protudržavni karakter, no protive se hrvatskoj nacionalnoj integraciji. U Banskoj Hrvatskoj kao regionalna se stranka izdvojila Horvatsko-vugerska stranka koja je 1841. okupila dio hrvatskoga plemstva na čelu s turopoljskim komešom (županom) Antunom Danielom Josipovićem (1804–1874). Pogrdno nazvani mađaroni od strane iliraca, svojih političkih protivnika, istupili su s programom borbe protiv ilirskoga, štokavskoga narječja, a za održanje onoga kajkavskog, za očuvanje feudalnoga društvenog poretka, tješnje političke i gospodarske veze između Hrvatske i Ugarske te uvođenje mađarskoga jezika kao službenoga u Hrvatskoj. Nakon uspostave ustavnoga života, mađaroni su 1860. utemeljili Unionističku stranku, poznatu kao Ustavno-liberalna stranka koja se zalagala za podređeni položaj Hrvatske prema Mađarskoj. U Slavoniji je pravnik Miroslav Kraljević (1823–1877) i saborski zastupnik Požege (od 1861. do 1873. godine) 1863. godine pokrenuo i do 1865. uređivao „Slavonac“, zabavno-poučni književni časopis na hrvatskomu jeziku koji je isticao slavonsku regionalnu pripadnost, no bez separatističke prougarske orijentacije.

Glavni razlog regionalističkoga neuspjeha u hrvatskim povijesnim zemljama leži u malobrojnosti njihove političke elite i sljedbenika koji nisu mogli odoljeti snažnome hrvatskom integracijskom i asimilacijskom potencijalu. Svi su ovi regionalistički pokreti podržavani od Austrije i Mađarske, koje nisu bile voljne podržati okupljanje Hrvata i hrvatskih zemalja unutar Monarhije jer bi snaženje Hrvatske na jugoistoku države ugrozilo njihove političke i gospodarske interese unutar i izvan Monarhije. Nakon uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine neke su regionalističke stranke poput Dalmatinske akcije (DA), Istarskoga demokratskog sabora (IDS), Primorsko-goranskoga saveza (PGS) i Hrvatskoga demokratskog savez Slavonije i Baranje (HDSSB) postale parlamentarne stranke zalažući se za jačanje regionalne samouprave unutar hrvatske države.