Bili potpuno ili djelomično vjerodostojni, podaci o broju stradalih na strani partizanskoga pokreta u Drugomu svjetskom ratu na području Hrvatske ili bivše Jugoslavije sasvim sigurno objašnjavaju dio uzroka radikalne represije protiv „okupatora i kolaboracionista” koju je provodila pobjednička strana. Treba spomenuti podatke Komisije za popis žrtava rata Saveznoga izvršnog vijeća SFRJ-a iz 1964, prema kojima je u Drugomu svjetskom ratu na području Jugoslavije poginulo 597 323 ljudi. Od toga ih je na području Hrvatske poginulo 196 451, među kojima je bilo 134 618 civila, a 61 833 pripadnika NOV-a i POJ-a, poslije JA-e. Prema podatcima Republičkoga zavoda za statistiku SRH-a iz 1964. tijekom Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske bilo je 185 327 stradalih i žrtava, dakako onih koji su stradali od „okupatora i kolaboracionista”. Od toga broja u logorima je život izgubilo 64 245 osoba, u partizanskim i savezničkim vojnim postrojbama 51 949, a u izravnomu teroru 50 806 osoba.
U Hrvatskoj je gotovo potpuno uništeno oko tristo sela, a oko četiristo tisuća ljudi ostalo je bez kuća. Iz NDH-a, dakle iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dijela Srijema koji je danas dio Republike Srbije, u Srbiju se iselilo između sto i četrdeset i sto i osamdeset tisuća Srba. U logorima u Njemačkoj i zemljama koje su bile s njom u savezništvu ili pod njezinom kontrolom bilo je zatočenih oko četiristo i četrdeset tisuća jugoslavenskih državljana.
KPJ se javno zalagao za demokraciju, privatno vlasništvo, za rješenje socijalnih i nacionalnih pitanja, slobodu i ravnopravnost naroda Jugoslavije. Njegove vođe tvrdili su kako je cilj partizanskoga pokreta oslobođenje i narodna demokracija. Međutim nasuprot deklariranoj svenarodnoj širini NOP-a, vojsku, sigurnosni aparat i promidžbu u svojim je rukama držao KPJ.
Dogovor između Josipa Broza Tita i Ivana Šubašića da će odluku o državnomu uređenju građani Jugoslavije donijeti nakon rata bila je bitna pretpostavka za međunarodno priznanje Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) od strane antifašističke koalicije. No KPJ je, nametnuvši monopol nad partizanskim pokretom, borbu za oslobođenje Jugoslavije – u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i za rušenje NDH-a – i za rješenje nacionalnih pitanja iskoristio za osvajanje vlasti i komunističku revoluciju, tj. za uvođenje komunističke diktature.
Dio vodstva HSS-a i njezin predsjednik Vladko Maček pobjegli su u emigraciju. Osim HSS-a, u emigraciji su djelovali i pojedinci, stranke i organizacije proistekle iz ustaškoga pokreta, među kojima je bio i Ante Pavelić, koji je umro 1959. u Španjolskoj od posljedica atentata.
Komunisti su optuživali vodstva građanskih stranaka za izdaju, a istodobno su niže dužnosnike tih stranaka smatrali pravim stranačkim predstavnicima. Nova vodstva stranaka osnivala su se pomoću KPJ-a od manje utjecajnih članova, a ujedno simpatizera pa i članova KPJ-a. U slučaju Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS), koja se predstavljala kao izvorni HSS i koja je odbacila postojeće stranačko vodstvo, bila je riječ o prividnoj stranci.
Pod vodstvom Franje Gažija, HRSS sudjeluje u vlasti pod okriljem Narodne fronte – kako se u mirnodopskim uvjetima preimenovala nekadašnja Jedinstvena narodno-oslobodilačka fronta (JNOF) – a koja je bila pod nadzorom KPJ-a. Gaži je zamijenio Božidara Magovca, koji se zalagao za ravnopravni položaj HSS-a/HRSS-a s KPJ-om. Nakon što je smijenjen s položaja potpredsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), svojevrsne partizanske vlade na čelu s Titom, bio je interniran i osuđen na visoku zatvorsku kaznu.
Prokomunistički HRSS poslužio je kao instrument za razbijanje HSS-a i za prikrivanje jednostranačke diktature. Bio je angažiran u predizbornim aktivnostima za federalnu Ustavotvornu skupštinu 1945. i za hrvatski Ustavotvorni sabor 1946, kada je NF pod vodstvom KPJ-a premoćno pobijedio.
Predizborna kampanja bila je potpuno u rukama KPJ-a, koji je nadzirao sindikate, državna poduzeća i medije. Usto u rukama KPJ-a bili su i organizacija birališnih mjesta, izborne komisije, sastavljanje popisa birača i prebrojavanje glasova. U mnogim krajevima ljudi su silom tjerani na izbore, a nije bila zajamčena tajnost glasovanja jer se glasovalo kuglicama koje su se ubacivale u kutije s izbornim listama. Prijetilo se da će svi oni koji ne izađu na izbore izgubiti karte za namirnice, mirovine, stanove, a prijetilo se i smrću. Kutije bez liste, uvedene nakon izbornoga bojkota građanskih stranaka, proglašene su „crnim kutijama“. Nakon izborne pobjede i potpunoga međunarodnog priznanja Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), komunisti su HRSS postupno ugasili.
Komunističkoj vlasti u Hrvatskoj posebnu glavobolju zadavao je oružani otpor antikomunističkih i antijugoslavenskih križara. Križari su djelovali bez vojnoga i političkoga vodstva, a već u zimu 1946. i 1947. većina se križarskih skupina raspala ili su bile razbijene u akcijama Odjeljenja za zaštitu naroda / Uprave državne bezbjednosti (Ozne Udbe), vojske i milicije.
Komunisti su revolucionarne postupke skrivali iza optužbi na račun svojih protivnika i suparnika, ali i neutralnih i imućnih građana, optužujući ih kako su surađivali s okupatorom i vlastima NDH-a. Optužbe su često bile lažne i služile su kao izgovor za oduzimanje imovine u korist države.
Tito je objašnjavao kako se Federacija može održati samo monopolom jedne stranke, braneći tezu da narod može birati između jednostranačkoga sustava i mira ili višestranačkoga sustava i građanskoga rata. No suprotno srpskoj hegemoniji i jugoslavenskomu unitarizmu u gotovo cijelomu razdoblju Kraljevine Jugoslavije, KPJ je naglašavao posebnost svih južnoslavenskih nacija.
KPJ inzistira na pojmu narodne demokracije, a riječ „socijalizam“ počinje se masovnije rabiti tek od 1947. Od 1948, nakon sukoba s Informbiroom, savezom nekoliko najjačih europskih komunističkih stranaka pod vodstvom sovjetske Svesavezne komunističke partije – boljševika, konačno se otvoreno ističe vodeća uloga KPJ-a.
KPJ je postigao nekoliko ciljeva: slabljenje privatnoga sektora, potiskivanje stranoga kapitala, potpunu prevlast državnoga vlasništva i uvođenje planskoga gospodarstva s jakom ulogom saveznoga centra. U nekoliko godina ukinut je kapitalistički poredak, višestranački sustav te ograničeno privatno vlasništvo i tržište, a marginalizirane su i tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne tradicije zasnovane na religiji.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
