Križari su uglavnom nastali kao rezultat spontanoga okupljanja vojnika Oružanih snaga NDH-a u vrijeme i nakon njezina rasula 1945. Borili su se protiv komunističke vlasti i Jugoslavije, a za obnovu hrvatske države. Propašću NDH-a i porazom ustaškoga saveznika Njemačkoga Reicha, križari su računali na pomoć SAD-a i Velike Britanije, isto kao i vodstvo NDH-a u emigraciji, koje je nastojalo odbaciti bilo kakvu vezu sa sustavima fašističkoga ili nacističkoga tipa kao i ustaške simbole.
Križari su djelovali u više od dvjesto nepovezanih skupina. Zato ih je vodstvo NDH-a u emigraciji namjeravalo ujediniti u Hrvatski narodni otpor. Međutim povratak dijela vodstva u Hrvatsku završio je u ljeto 1948. propašću Akcije 10. travnja i protuakcijom Udbe pod nazivom Gvardijan. Na kraju je gerilski pokret uništen odlučnim udarcima komunističke vlasti, a izostao je i očekivani rat između demokratskoga Zapada i komunističkoga Istoka.
Najjača aktivnost križara zabilježena je neposredno nakon sloma NDH-a 1945. Već zimi 1946/1947. većina križarskih skupina raspala se ili bila razbijena. U 1947. godini skupine uglavnom nestaju, a preostale se bore za puko preživljavanje. Zadnje akcije križara zabilježene su 1952.
Ukupan broj svih sudionika gerilske borbe u Hrvatskoj od 1945. do 1950. može se procijeniti na između tri i pol i četiri tisuće. Od dvije i pol tisuće gerilaca u 1945. godini, taj je broj spao na petsto i četrdeset u 1946. godini. Godine 1947. bilo ih je samo petsto i deset, da bi potpuno nestali pet godina kasnije.
Godine 1946. godine izvršili su 569 akcija, od toga 205 ubojstava, 71 ranjavanje i 167 provala u zadruge. Te je godine ubijeno 226 vojnika, milicajaca, „aktivista“ i „pripadnika naroda“.
Križarske skupine su u prosjeku imale od pet do deset pripadnika. Veće i vojnički organizirane skupine sa zapovjednom hijerarhijom bile su rijetkost. Uglavnom su napadale zadruge ne samo kao simbole komunizma nego i kao glavne izvore opskrbe. Često su napadale i komunističke aktiviste i milicijske ophodnje. Povremenim prekidima prometa i prepadima na zadruge i pojedince, križari su onemogućavali normalizaciju stanja nakon rata. Nisu formirali područja pod svojim nadzorom, ali su koristili odsutnost milicije ili vojske kako bi se slobodno kretali po pojedinim selima.
U Hrvatskoj su se koristili različiti nazivi za križare, primjerice škripari, kamišari i špiljari. No samo se naziv križari upotrebljavao u cijeloj Hrvatskoj i to isključivo za hrvatske skupine, a ne i četničke skupine.
Za razliku od križara, koji su djelovali na području cijele Hrvatske, osim Istre i priobalja Dalmacije, uz iznimku podvelebitskoga kraja, četničke skupine djelovale su u zaleđu sjeverne i srednje Dalmacije i u Lici, a mnogo manje na Kordunu, Banovini, Podravini, Posavini i Slavoniji. Monarhistički usmjerene skupine bile su i slovensko-hrvatske skupine u Međimurju. Za razliku od križara, četnici su bili mnogo slabiji. Sredinom 1945. bilo ih je nekoliko stotina, a u jesen te godine ne više od sedamdeset.
Komunistička vlast drastično se obračunala s protukomunističkom gerilom. Najčešće je organizirala potjere, a često je kažnjavala i jatake. Osim maltretiranja, zatvaranja i oduzimanja stoke, izvršavala su se i smaknuća na licu mjesta.
Križari su koristili gesla poput „Za Hrvatsku i Krista – protiv komunista“. Inzistirali su na tezi kako je partizanski pokret zapravo srpski i komunistički. Vlast je optuživala Katoličku crkvu (KC) za povezanost s križarskim djelovanjem. Međutim ako se zanemare malobrojni svećenici, Crkva se nije angažirala na strani križara. No zbog anticrkvene politike KPJ-a, mnogi katolički svećenici simpatizirali su njihovu borbu protiv komunizma i Jugoslavije.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
