Prva hrvatska profesionalna novinarka u modernomu smislu te riječi, Marija Jurić Zagorka je i najčitanija hrvatska književnica svih vremena. Bila je jedna od rijetkih predanih političkih liberala u tradicionalnomu devetnaeststoljetnom shvaćanju te riječi jer je naglašavala privrženost slobodi pojedinca, kao i naroda. Kao novinarka, stekla je europsku slavu, a kao književnica bila je najproduktivnija i najčitanija hrvatska autorica. Što se njezine političke orijentacije tiče, nema nikakve dvojbe kako je zavrijedila počasno mjesto u uskomu krugu hrvatskih liberala obranom ideje slobode – slobode nacije, kao i individualnih sloboda – ideje koju je konzistentno branila cijeloga svojeg života. To je radila koristeći svoj novinarski i književni opus, svoje povijesne romane i kazališne tekstove, kako bi podigla svijest građana i poticala ih na akciju. Može se sa sigurnošću ustvrditi kako je tijekom prve polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj i njezinoj okolici više ljudi čitalo Zagorku nego Bibliju.
Rođena u obitelji upravitelja imanja baruna Raucha, Zagorka je provela djetinjstvo u naizgled idiličnim uvjetima, no trajno je obilježena problematičnim odnosnom s roditeljima, prije svega s majkom. Zagorka se posvećuje školovanju, ističe kao primjerna učenica, te joj bivaju ponuđene stipendije u Švicarskoj, no njezini roditelji to odbijaju. Umjesto toga dolazi do prisilnoga vjenčanja s mađarskim šovinistom Andrijom Matrajem i boravak u Mađarskoj, koji je ipak rezultirao izvrsnim poznavanjem mađarskoga jezika, što će joj predstavljali izrazitu prednost tijekom novinarske karijere. Nakon bijega od zlostavljača, Zagorka se posredstvom biskupa Strossmayera zapošljava u redakciji Obzora, u Zagrebu. Provodi neko vrijeme kao izvjestiteljica iz zajedničkoga hrvatsko-ugarskog parlamenta iz Budimpešte, gdje se ističe kao jedna od rijetkih poliglotskih novinara te odbija ponudu voditi ured za tisak zajedničkoga parlamenta. Vraća se u Zagreb, gdje počinje njezin angažman u borbi za ravnopravnost spolova. Politički slijedi liberalnu liniju biskupa Strossmayera, Napredne stranke, a kasnije braću Radić te Hrvatsko-srpsku koaliciju. Zbog organiziranja demonstracija protiv vlade Khuena Hedervaryja, provela je kraće vrijeme u zatvoru 1903. godine. Njezin angažman u potpori ženskim pravima, posebice u borbi za jednakost u profesijama kao i protiv fizičkoga nasilja, u obitelji i izvan nje, nikada nije bio u koliziji s borbom za emancipaciju naroda.
Pravu slavu Zagorka je doživjela kao autorica popularnih romana, teme kojih je studiozno birala iz hrvatske povijesti. Ovi su romani godinama izlazili u dnevnim novinama u Zagrebu, tako da nije pretjerano tvrditi kako je Zagorka Hrvate, a naročito Hrvatice, u tim godinama već u velikoj mjeri germanizirane, naučila čitati hrvatski. No iako najpoznatija po svojim romanima, Zagorka je o sebi u prvomu redu razmišljala kao o novinarki koja pobija stereotipe o onomu što je ženama prirodno i dopušteno činiti. Kao novinarka podržavala je politička prava za žene, izvještavala je o ženskim susretima i organizacijama, kao na primjer, s prvoga Ženskog kongresa u Beogradu 1919. godine, neposredno nakon osnutka Kraljevstva SHS. Nije bila slijepa na već tada postojeće međunacionalne konflikte koji su od prvoga dana razarale tanki pokrov nove države. U tomu trenutku već zrela novinarka, koja je svoju karijeru desetljećima posvetila borbi za nacionalne teme, Zagorka je vrlo brzo shvatila kako će se ponoviti hrvatsko iskustvo borbe protiv mađarske hegemonije u novoj državi, ovaj put kao borba protiv srpske hegemonije. Stoga je svoju pozornost posvetila upravo subverzivnoj borbi protiv nepismenosti, posebice ženske nepismenosti i pokrenula dva ženska časopisa: Ženski list (1925–1938) i Hrvatica (1939–1940). Kao novinarka, bila je prva koja je redovito izvještavala iz zagrebačkih sudnica o problemima nasilja u obitelji i nasilja protiv žena i djece.
Drugi svjetski rat, nastup fašizma kao i uspostavu Nezavisne države Hrvatske (NDH), Zagorka je dočekala otklonom, tipičnom za liberale njezina doba. Hrvatica koja svoju nacionalnost nikada nije nikome nametala, odbila je ponude novih vlasti za suradnjom. Odbila je i ponudu da se useli u jednu od židovskih vila u rezidencijalnomu dijelu Zagreba, ustvrdivši kako nikada ne bi mogla živjeti u tuđemu vlasništvu. Ustaše su uzvratile ukidanjem njezina časopisa Hrvatica, a Zagorka je ostavljena živjeti bez ikakvih sredstava. Pokušala je samoubojstvo te se od posljedica oporavljala sljedeće dvije godine.
Kraj Drugoga svjetskog rata i komunističko preuzimanje vlasti nisu olakšali Zagorkinu poziciju naspram novih vladara. Nema nikakve sumnje kako je novinarka koja je svoj književni i politički rad posvetila slobodi – slobodi žena, slobodi naroda, poštivanju prava pojedinca – bila duboko razočarana poslijeratnim i nasilnim preuzimanjem vlasti od strane komunista. Komunisti su nju i njezinu literaturu prezirali kao malograđansku i dugi niz godina nije bila u mogućnosti objavljivati. Umrla je u stanu iznad zagrebačke tržnice Dolac, 30. studenoga 1957. godine.
Izuzetna osobnost, Zagorka je utjelovila najvažnije aspekte ne samo feminizma već i liberalne ideologije dvadesetoga stoljeća. Način na koji je motivirala žene za javni i politički aktivizam, razvoj novinarstva i prepreke koje je kao novinarka morala prijeći kako bi se dokazala nasuprot suprotstavljenim političkim i ideološkim utjecajima tek su neka od pitanja koje nose liberalni pečat. Iako nikada nije bila posve prihvaćena i prepoznata u svojemu vremenu, Zagorka je svojim životom, svojom energijom i svojim aktivizmom na jedinstven i nezaboravan način odgovarala na izazove koji su se pred nju postavljali. Stoga bi prikladan način da joj se odužimo za njezinu prooeuropsku orijentaciju, zagovor vrjednota ravnopravnosti žena, medijskih sloboda i nacionalne suverenosti bilo urezati njezin portret na kovanicu hrvatskoga eura.
NAPOMENA: O Mariji Jurić Zagorki opširnije: Andrea Feldman, „Marija Jurić Zagorka (1873-1957)“ u: Liberalna misao u Hrvatskoj: Prilozi povijesti liberalizma od kraja 18. do sredine 20. stoljeća, uredili Andrea Feldman, Vladimir Stipetić i Franjo Zenko (Zagreb: Friedrich Naumann Stiftung, 2000), 185-195; Andrea Feldman, „A Portrait for a Croatian Euro Coin: Marija Jurić Zagorka (1873 – 1957)“ u: Croatian Cultural Renaissance: From the Margins to the Crossroad of Europe, uredio G. Doug Davis (Lexington Books: Lanham & Boulder, 2024), 339–350.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
