Proslave su zabavne, ali one su daleko više od ugodno ili veselo provedenoga vremena. One su duboka ljudska potreba. Njima potvrđujemo ono što smo (identitet), kao i to da pripadamo nekoj zajednici. Ta zajednica može biti obitelj (proslave rođendana), vjera, a od 19. stoljeća nacija ili neka druga ideologija. Razvoj moderne nacije u 18. i 19. stoljeću prate i proslave njoj u čast. Proširile su se posvuda zbog sposobnosti da apstraktnu ideju nacije učine vidljivom i konkretnom te da pobude osjećaje zajedništva (pripadanja naciji). U pravilu, moderne nacionalne države slave svoje utemeljenje u bližoj ili daljoj povijesti ili obilježavaju borbu za vrijednosti koje drže simbolom svojega identiteta (u Francuskoj Dan pada Bastille), a neke slave oboje (u Mađarskoj Dan sv. Stjepana kralja, kao dan utemeljenja države u 11. stoljeću, a Dan revolucije 1848. kao početak moderne države). Neke, poput Sjedinjenih Američkih Država, već su krajem 18. stoljeća odredile što će se slaviti (Dan nezavisnosti), a većina drugih učinila je to tijekom 19. stoljeća.
Hrvatska je primjer nacije s problemima u stvaranju nacionalnih proslava jer je u vrijeme kada su se one trebale oblikovati bila u sastavu višenacionalnih država (Austro-Ugarska Monarhija i dvije Jugoslavije), koje su nametale zajedničke, državne proslave i ometale nacionalne. Stoga se u Hrvatskoj nije moglo slaviti ništa povezano s hrvatskom državnošću jer bi to bilo osuđeno kao separatizam. Osim toga, problem je činilo i razmjerno kasno uključivanje širih slojeva u politiku i javni život. Tek je nakon Prvoga svjetskog rata uvedeno opće pravo glasa za muškarce i ostvaren preduvjet za prve masovne političke proslave.
Prve proslave koje možemo nazvati „nacionalnim proslavama“ („nacionalni dan“) uspjela je osmisliti i organizirati Hrvatska seljačka stranka i to tek kasnih 1930-ih (nakon prestanka diktature). Stranka je vrlo vješto iskoristila proslave kako bi prevladala dva problema. Prvi su bile ograničene političke slobode (stranke i njihovo političko djelovanje nisu potpuno legalizirani pa se i ona još dugo nakon diktature nazivala „bivša HSS“). Drugo je bila heterogenost pokreta kojega je predvodila. Naime na hrvatskim područjima dobivala je i preko 90% glasova, a bila je i na čelu oporbe u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Upravo su proslave postale najvećim javnim manifestacijama kasnih 1930-ih jer su olakšale, barem privremeno, stvaranje jedinstvenoga pokreta iz raznih političkih i socijalnih skupina u Hrvatskoj, a bile su prihvatljive i izvan Hrvatske.
Budući da se nije moglo slaviti ništa vezano uz hrvatsku državnost, izabrali su slaviti osobe, one koje su stvarale i vodile HSS i širok „hrvatski seljački pokret“. Za glavne proslave izabrali su rođendan braće Antuna i Stjepana Radića (11. lipnja) i rođendan predsjednika stranke Vladka Mačeka (20. srpnja). Ono što se činilo isključivom proslavom – obilježavanje rođendana velikana jedne stranke – zapravo je bilo politički prihvatljivo svima koji su se nalazili u oporbi, uključujući srbijanske oporbene stranke.
Dan „hrvatske i seljačke kulture“: Rođendan braće Radić, osnivača i ideologa HSS-a, slavljen je sredinom lipnja, a proslave su prerasle u veliko slavlje seljačke / nacionalne kulture. Tih su dana posvuda organizirane smotre „seljačkoga stvaralaštva“ (danas folklora) ili barem jednostavnija „prosvjetna sijela“ po selima. Iako se radilo o kulturi, u tomu se razdoblju podrazumijevalo da ona predstavlja nacionalni identitet, pa i određenu politiku.
Mačekov rođendan: Ove su proslave imale sve što čini uspješnu nacionalnu proslavu. Bile su: a) masovne (prema izvješćima nenaklonih državnih tijela u Savskoj banovini 1936. u povorkama je sudjelovalo 111 tisuća ljudi, tj. svaka sedma punoljetna osoba); b) uključivale su sve skupine (politički sve oporbene, a društveno sve generacijske, rodne, staleške); c) organizirane (povorke znače svjesnu aktivnost, a to da su strukturirane znači organizirani pokret).
Budile su jake osjećaje, čemu je doprinosilo korištenje tradicionalnih sredstava koja djeluju na sva osjetila i pojačavaju doživljaj: upotreba svjetla (krijes, baklje, lampioni, vatromet), zvuka (praska, zvona i glazbe) te zabave (ples, hrana i piće). Posebno je atraktivna bila upotreba svjetla (bakljade i vatrometi u gradovima, krijesovi u selima). No osim privlačnosti, svjetlo je imalo i jaku simboličnu ulogu. Paljeno je po brjegovima (u Slavoniji puštaju lampione niz rijeku), a svjetla koja su se nizala u noći i nastavljala u zamišljenomu lancu, približavala su svima ideju domovine i ujedinjene nacije.
Proslave su imale još jednu važnu karakteristiku, a to je da su sudionici sve radili sami. Stranka je samo pozivala i dala osnovne smjernice, ali izvedba je prepuštena ljudima na terenu. Oni proslave oblikuju kako znaju i mogu, ali priređuju ih sami (pale krijesove, organiziraju povorke, sviraju i pjevaju). Možemo reći da su na neki način slavile stotine tisuća ljudi, da su pri tomu na potpuno novi način doživjeli vlastitu ulogu u javnomu životu i da su proživjeli intenzivne osjećaje pripadanja zajednici (barem privremeno ujedinjenoj i složnoj). Ovaj zajednički nastup davao je osjećaj moći da se nešto učini u javnomu životu, ali i osjećaj pripadanja i sigurnosti, važnih u svakomu društvu. Uz racionalnu argumentaciju koju ima svaki stranački program (interesi pojedinaca i skupina), osiguravao je emotivnu političku mobilizaciju – što je konačni cilj svake moderne politike.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
