Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991–1995. godine, hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom kontinuirano je pregovarao s vodstvom Republike Srpske Krajine (RSK) s ciljem mirnoga okončanja krize, vraćanja okupiranih područja pod nadzor hrvatske vlasti te povratka prognanika i izbjeglica u svoje domove. Vodstvo RSK-a, međutim, učestalo je kršilo postignute sporazume i sabotiralo pregovore, odbijajući razne mirovne inicijative, uključujući i posljednju mirovnu ponudu Plan Z-4 iz 1994. godine, koja je predviđala visoku razinu autonomije za Srbe u krajevima u kojima su prije rata činili većinu (prema tomu planu trebali su dobiti vlastita obilježja, parlament, vladu, predsjednika, valutu i policiju). Uvidjevši kako srpska strana neće pristati na mirno rješenje krize, Hrvatska je odlučila okončati okupaciju i teror vojno-redarstvenom operacijom Oluja početkom kolovoza 1995. godine. U operaciji Oluja (4–8. kolovoza 1995) oslobođeno je 10 400 km2 ili 18.4% okupiranoga hrvatskog teritorija i spriječeno spajanje RSK-a s Republikom Srpskom (RS) u Bosni i Hercegovini, čime je konačno onemogućen plan stvaranja Velike Srbije, odnosno proširenje teritorija Srbije na Bosnu i Hercegovinu i značajne dijelove Hrvatske.
Predsjednik Tuđman pozvao je Srbe koji nisu počinili ratne zločine da ostanu u svojim kućama, jamčeći im građanska prava u skladu s Ustavom i Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama. Pozvao je i paravojne snage da polože oružje, jamčeći im amnestiju. Taj poziv objavljen je u hrvatskim dnevnim novinama prvoga dana operacije Oluja i ponavljan je na radiju svakih sat vremena. Međutim većina Srba RSK-a ignorirala je poziv i napustila Hrvatsku.
Kada su hrvatske snage 5. kolovoza 1995. ušle u Knin, dotada središte srpske pobunjeničke vlasti, grad je bio prazan; vodstvo RSK-a, vojska i civili već su bili napustili Hrvatsku te otišli u RS i Jugoslaviju. Procjene broja Srba koji su napustili Hrvatsku variraju ovisno o izvorima. Hrvatski izvori spominju brojku od devedeset tisuća, međunarodni (UN) izvori sto i pedeset tisuća, a srpski izvori dvjesto do tristo tisuća.
Srpski izvori pokazuju kako odlazak Srba iz Hrvatske nije bio slučajan, a ni spontan. Premda su srpski civili iz Knina migrirali prema BiH-u i Srbiji prije nego što je uopće donesena odluka o pokretanju Oluje, vodstvo RSK-a pripremilo je i provelo evakuaciju stanovništva. Posebne pripreme glavnoga stožera civilne zaštite RSK-a za evakuaciju stanovništva počele su 29. srpnja 1995. U poslijepodnevnim satima prvoga dana Oluje, Vrhovni savjet obrane RSK-a na čelu s predsjednikom RSK-a Milanom Martićem donio je Odluku o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu, odakle su napredovali prema RS-u. Odluka je donesena prije nego što su hrvatske snage oslobodile ta područja. Ministar vanjskih poslova RSK-a Milivoj Vojnović javno je potvrdio 5. kolovoza 1995. da je konačni cilj evakuiranih Srba bila Srbija, odnosno Jugoslavija, navodeći da je vodstvo RSK-a odlučilo evakuirati civile u Jugoslaviju.
Drugi srpski dokumenti također pokazuju da je evakuacija srpskih civila zbog očekivane hrvatske operacije bila planirana i spremana za izvedbu već od 1993. godine. Evakuacija se planirala na svim razinama – od vrha RSK-a do mjesnih zajednica i transportnih poduzeća, a odredišta su bila RS i Srbija. Takav razvoj događaja bio je prirodan slijed velikosrpske politike koja je uz pomoć dijela Srba u Hrvatskoj 1990. godine počela oružanu pobunu, a zatim i agresiju na Hrvatsku, s ciljem ujedinjenja tih područja s RS-om u BiH-u, a što jasno ukazuje na pokušaje stvaranja etnički čiste srpske države. Iako je razumljivo da je među srpskim civilima postojao strah od osvete kao posljedice četverogodišnje velikosrpske agresije, u skladu sa spomenutim događajima, ali i izjavom predsjednika Vlade Srpske autonomne oblasti Krajine Milana Babića 1991. godine da će „Srbi radije umrijeti ili se iseliti iz Hrvatske, nego živjeti u bilo kakvoj hrvatskoj državi“, može se pretpostaviti da je većina srpskoga stanovništva otišla jer nije željela živjeti ni u kakvoj neovisnoj i samostalnoj hrvatskoj državi.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
