Hrvatski radiša

Hrvatski radiša osnovan je 1903. u Zagrebu pod imenom Hrvatsko društvo za smještanje naučnika u obrt i trgovinu. Osnovali su ga zagrebački obrtnici kao odgovor na nedovoljnu brigu državnih vlasti za razvoj domaćega obrta i školovanje hrvatskih obrtnika. Glavni zadatak novoosnovanoga Društva bio je omogućiti primjereno obrazovanje i kasnije zaposlenje siromašnih mladića iz pasivnih krajeve u obrtu i trgovini te uz pomoć vlastitoga školovanog kadra preuzeti većinu hrvatskoga gospodarstva. Društvo je 1913. promijenilo ime u Hrvatski privrednik, a od 1917. pa sve do 1945. djelovalo je pod imenom Hrvatski radiša. Između dvaju svjetskih ratova u Kraljevini SHS/Jugoslaviji djelovao je putem mreže podružnica, radnih odbora i povjerenstava po svim pokrajinama u kojima su živjeli Hrvati. U početku svojega djelovanja Hrvatski radiša brinuo je o siromašnoj djeci hrvatske nacionalnosti u pasivnim i prenapučenim krajevima i njihovu namještenju u obrtu i trgovini. Najviše se na tomu poslu radilo od 1923. do 1929. godine, kada je Hrvatski radiša, posredovanjem svećenika i učitelja, ali i brojnih pristaša u zemlji i inozemstvu, uspio smjestiti oko osamdeset posto djece u obrt, oko dvadeset posto u trgovinu, a u vrijeme Banovine Hrvatske (1939–1941) i oko dvanaest posto u poljoprivredna zanimanja. Od 1924. započinje praksa slanja pitomaca na školovanje u inozemstvo (Čehoslovačka, Poljska, Francuska, Njemačka, Austrija), a brojni hrvatski iseljenici iz Sjeverne i Južne Amerike materijalno pomažu rad organizacije. U svojemu radu vodstvo Hrvatskoga radiše naročito je brinulo o tome da pitomci budu nahranjeni, odjeveni i zbrinuti u internatima. U to je vrijeme izgrađen velebni Radišin dom između Zvonimirove ulice i Krešimirova trga u Zagrebu. Društvo se također brinulo o tome da pitomcima budu osigurani tečajevi stranih jezika, dobra informiranost putem vlastitih publikacija (Hrvatski Radiša, Mladi Radiša, Ilustrovani Radišini kalendari, razne stručne knjige itd.) te brojni zabavni sadržaji kao što su: pjevački tečajevi, tečajevi za sviranje tambure, diletantske grupe, sportske aktivnosti itd. Hrvatski radiša financirao se članarinama, reklamama, tiskovinama, prodajom suvenira i roba (npr. šibice s Radišinim znakom i sl.), stanarinama te putem Zadruge Hrvatskoga radiše za štednju, kredit i osiguranje.

Tijekom Drugoga svjetskog rata društvo je nastavilo raditi, ali pod strogom kontrolom vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Nakon rata komunističke su vlasti ukinule rad Hrvatskoga radiše te mu oduzele sav kapital i imovinu. Međutim društvo je 1993. obnovljeno od strane nekolicine bivših pitomaca. U pola stoljeća svojega rada i uz pomoć oko dvadeset tisuća članova koji su financirali zamašne akcije ove organizacije, Hrvatski radiša smjestio je više od dvadeset i tri tisuće pitomaca u razne obrte, trgovinu, poljoprivredu i industriju. Na taj način ova je organizacija odigrala značajnu socijalnu, gospodarsku, ali i humanitarnu funkciju te je u velikoj mjeri smanjila daljnje osiromašenje hrvatskoga sela. Stoga se s pravom može reći kako je Hrvatski radiša bio najpoznatije hrvatsko gospodarsko i socijalno društvo u prvoj polovici 20. stoljeća. Među istaknute članove Hrvatskoga radiše treba izdvojiti političara i humanitarca Đuru Basaričeka, zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, književnike Janka Matka i Slavka Kolara, političara Antu Trumbića i dr., a papa Pio XI  upisan je 1924. kao zakladnik Središnjega doma Hrvatskoga radiše.

Slikovni prilozi