Usprkos zanimanju novije historiografije za arhitekturu i urbanizam tzv. talijanskoga racionalizma, nastalih za vrijeme talijanske uprave na hrvatskomu prostoru (1918–1943), odnos prema tomu naslijeđu još je uvijek ambivalentan. Totalitarnost režima kojim su ukinuti svi oblici političkoga i kulturnoga života izvan fašističkoga, postala je nakon 1945. glavno obilježje njegovoga naslijeđa kao neželjene baštine mračne prošlosti. U razdoblju postsocijalizma devastacija graditeljskoga naslijeđa se nastavila, a inicijative za obnovama koje bi zapuštenim prostorima dali novu funkciju i smisao održivoga razvoja većinom su nerealizirane tek konceptualno ili u manjemu opsegu.
Pitanje promjene odnosa prema osporenim vrijednostima graditeljske baštine opterećene političnošću prostora osobito je osjetljivo kada je riječ o specifičnim društvenim ulogama, osobito u našemu razumijevanju arhitekture u različitim političkim kontekstima. Neovisno o tome je li riječ o talijanskomu racionalizmu ili socijalističkomu modernizmu, nestanak izvornih namjena aktualizira etički i kulturni integritet promjenjivih odnosa arhitekture i društvene sredine.
Karakterističan primjer su novi gradovi (città di fondazione) nastali u sklopu Mussolinijeva projekta urbanizacije provincija 1930-ih, koji su osim utilitarne imali i značajnu ulogu u reprezentiranju moći tadašnjega fašističkog projekta. Prvi primjer „industrijskoga grada“ na istočnoj obali Jadrana je naselje u uvali Uble na otoku Lastovu, prvotno nazvano San Pietro, a potom Luigi Razza. Izgrađeno je od 1933. do 1936. za potrebe radnika tvornice sardina osnovane 1931. i opremljeno kompletnom infrastrukturom i objektima javne namjene.
Talijanska uprava iskazivala je veliko zanimanje za istarske rudnike zbog razvoja industrije i mornarice, koji su neposredno ovisili o izvorima ugljena. S druge strane sankcije Lige naroda pod kojima je Italija bila zbog rata u Abesiniji rezultiraju sve većim ubrzavanjem ekspolatacije raškoga ugljenokopa, koji je do izgradnje ugljenokopa u obližnjemu Podlabinu i na Sardiniji bio jedini u tadašnjoj Italiji. Poput mnogih novih gradova izgrađenih na prethodno isušenim močvarnim područjima i Raša (Arsia) nastala je isušivanjem Krapanjskoga jezera u dolini potoka Krapanj. Razvoj rudarstva u raškomu bazenu datira iz doba mletačke uprave (poč. 15. do kraja 18. stoljeća), a značajniji zamah bilježi u vrijeme austrijske uprave (1813–1918). Godine 1920. rudnik u Raši sa svim postrojenjima kupilo je talijansko akcionarsko društvo Società anonima carbonifera Arsa, skraćeno ARSA. Nakon što je ministar javnih radova Italije Giuseppe Coboli Gigli krajem 1935. po Mussolinijevu nalogu odobrio zajam od pet milijuna lira za gradnju Raše, predsjednik društva ARSA i Aziende Carboni Italiani Guido Segre angažirao je arhitekta Gustava Pulitzera Finalija (1887–1967) kao osobu od povjerenja, s kojim ga je osim pripadnosti tršćanskom kulturnom, intelektualnom i društvenom krugu povezivalo i zajedničko židovsko porijeklo.
Pulitzerov opus izraz je i odraz multikulturalnosti sredine u kojoj se prožimaju slojevi srednjoeuropskih kulturnih identiteta, ali i turbulentnih promjena zbog kojih je migrirao tijekom čitavoga života. Rođen u Trstu o obitelji madžarsko-židovskoga porijekla, smatrao se Tršćaninom iako mu je njemački bio materinji jezik, no zbog svojega je projekta, usprkos uspješnoj profesionalnoj karijeri, godine 1939. emigrirao u SAD. Studirao je na Politehnici u Münchenu kod Theodora Fischera, jednoga od osnivača Deutscher Werkbunda. Po završetku studija od 1911. do 1914. putuje po Italiji i Europi, a neposredno nakon izbijanja rata 1914. odlazi u Sao Paulo gdje počinje djelovati kao arhitekt. Godine 1920. vratio se u Trst gdje je osnovao studio za arhitekturu i dizajn Stuard (Studio d'architettura e decorazione). Studio Stuard afirmirao se brojnim realiziranim projektima interijera, osobito u području opreme prekooceanskih brodova, gdje do izražaja dolazi Pulitzerov senzibilitet za total dizajn u kombinaciji s novim tehnologijama i materijalima, koji postaju jedan od ikoničkih znakova modernoga talijanskog dizajna 1930-ih. Početkom 1930-ih Pulitzer se zbog obujma projektantske aktivnosti preselio u London, ali ostaje trajno povezan s talijanskom sredinom, sudjeluje na najznačajnijim izložbama dekorativne umjetnosti i dizajna u Monzi i na milanskomu Trijenalu.
Umreženost s avangardnom scenom očituje se i u internacionalnomu krugu Pulitzerovih suradnika u studiju Stuard, među kojima su Giorgio Lah, Franjo Kosovel i Henrik Ukmar. Sintezni pristup rješavanju najzahtjevnijih multifunkcionalnih projekata, kao što je total dizajn brodova, poslužio je kao polazište urbano-arhitektonskoga projekta za Rašu. Projektirana prema tada najvišim standardima arhitektonskoga i urbanističkoga oblikovanja, Raša je koncipirana kao vrtni grad linearne prostorne dispozicije. Grad je planiran za dvije tisuće stanovnika, a u sljedećoj je fazi trebao imati šest tisuća, no to se nije dogodilo. Cilj je bio rudarima stvoriti životne uvjete u neposrednoj blizini ugljenokopa, a za vrijeme koje bi inače svakodnevno trošili na putovanje do posla predviđeni su brojni sadržaji namijenjeni kvaliteti svakodnevnoga života. Grad je izgrađen za 547 dana, a 28. listopada 1937. počeli su stizati prvi stanovnici, koji su doseljavali iz Hrvatske, Italije, Austrije, Češke i Slovenije. Svečano otvorenje organizirano je 4. studenoga 1937. kao medijski spektakl.
Smještaj novoga grada uvjetovan je i položajem regionalne prometnice Rijeka–Pula, a planimetrijska osnova izduženoga pravokutnog rastera slijedi prirodnu konfiguraciju udoline. Zasniva se na jasnoj podjeli na gradsko središte povezano s pojedinim funkcionalnim cjelinama. Jugozapadno od središta s ključnim objektima javne namjene nalazi se stambena četvrt za rudare, nasuprot koje je rezidencijalni dio za činovnike i vile za upravitelje. Zasebna prometnica povezuje glavni trg s rudnikom i upravnom zgradom.
Pulitzer je izvore inspiracije pronalazio u tradicijskoj arhitekturi čije je oblikovne karakteristike pretočio u suvremeni jezik. Pri tome se odmiče od obrazaca u oblikovanju gradskih središta kao scenografije isključivo fašističkih obilježja. Glavnim trgom u Raši, umjesto zgrade stranačkoga sjedišta, čiji aerodinamični volumen podsjeća na brod, dominira crkva Sv. Barbare. Spoj tradicionalnoga i modernoga očituje se i u primjeni autohtonih i prefabriciranih materijala te armiranobetonskih konstrukcija, što je odgovaralo zahtjevu ekonomičnosti gradnje. Odjeci srednjovjekovne i renesansne tradicije u oblikovanju tipologije gradskoga središta prisutni su u izlomljenim, nepravilnim pročeljima otvorenoga gradskog prostora s otvorenim porticima koji čine "prostor zaustavljanja". Te se portike često uspoređuje s atmosferom metafizičkoga slikarstva De Chirica i Sironija, no oni su podjednako izvedeni iz lokalne graditeljske tradicije srednjovjekovnih loggia i "lopica" koje nalazimo u regionalnomu graditeljstvu kao zaklon od sunca i kiše ispred ulaza u crkve. Dvojne izvore inspiracije očituje i crkveni zvonik koji u citatnosti oblika rudarske lampe ima ugrađenu i tipologiju "mediteranizma" vrlo raširenoga populističkog aspekta talijanskoga racionalizma. Oblik same crkve proizlazi iz armiranobetonske konstrukcije od niza paraboličnih lukova koji tvore jednobrodni prostor nalik izvrnutomu rudarskom vagonetu.
Osim na gradskoj loggi i dućanima na Piazzeti, lučni portici nalaze se i u prizemlju hotela, kojega je sastavni dio menza za službenike i gradska kavana. Hotel je zatvoren početkom 1990-ih, a prostor restorana prenamijenjen je u Dom zdravlja, dok su hotelske sobe postale uredi političkih stranaka i udruga civilnoga društva. Iz preostalih detalja opreme (stepenište, podne oplate) naslućuje se izvorni modernistički identitet prostora. Jugozapadni dio trga zauzima zgrada pošte s telefonskom centralom, kojoj se pristupalo s manjega trga. U okviru fronte s jugoistočne strane trga koncentrirane su jedinice javne namjene: pisarnica, čitaonica, Casa del Fascio, razna udruženja, kazališna i kino dvorana s četiristo mjesta, mesnica i bar s boćalištem, među koje je ukomponiran i gradski portal. Na trgu se nalazila i vojarna za četrnaest karabinjera i stanom za komandanta odreda te fontana klesana od labinskoga kamena koju je kao plastički naglasak slobodne plohe trga projektirao sam Pulitzer, također evocirajući motiv gradske cisterne, odnosno ambijent mediteranskoga tradicijskog građenja. Ona također govori o nastojanju arhitekta da trg oblikuje kao prostor društvenih interakcija.
Zasebnu cjelinu čini sustav osnovne škole projektirane za četiristo učenika i dječjega vrtića za šezdeset, terasasto postavljenih paviljona s vrtovima, izrazito moderno i funkcionalno koncipiran. Posebna pažnja posvećena je promišljeno razrađenim elementima edukativnoga procesa, u kojemu značajno mjesto pripada praktičnoj nastavi i sadržajima na otvorenomu te sportskim aktivnostima.
Za potrebe stanovnika izgrađena je bolnica i ambulanta hitne pomoći, a pored ulaza u rudnik toplana koja je osiguravala centralno grijanje i toplu vodu. U blizini bolnice smješten je sportski centar s nogometnim igralištem i bazenom, opremljenim dvjema armiranobetonskim skakaonicama.
Nizvodno od gradskoga središta pružaju se dvije kilometar duge blago vijugave ulice s kućama za radnike, koje su povezane poprečnim ulicama s drvoredima. Dvokatne dvojne radničke kuće s po četiri stana koncipirane su u skladu s CIAM-ovskim zasadama "minimalnoga stanovanja". Stambene jedinice međusobno su neovisne, potpuno opremljene, s tekućom vodom, električnom rasvjetom i grijanjem na kameni ugljen iz raškoga rudnika, mogućnošću prozračivanja i prirodnoga osvjetljenja za svaku prostoriju. Svakomu stanu pripada i oko dvjesto metara kvadratnih obradivoga zemljišta s dvorišne strane, a s ulične strane pergola. Navedeni standardi neusporedivi su s tadašnjim načinom života u ruralnim naseljima Istre, koji su se zadržali sve do 1960-ih.
Nakon završetka 2. svjetskoga rata dolazi do tektonskih demografskih promjena. U prvim poslijeratnim godinama iz Raše je iselila većina radnoaktivnoga stanovništva. Istovremeno je socijalistička propaganda nastojala stvoriti idealiziranu sliku o Raši kao “kovačnici novih ljudi”. Ilustrativan je primjer monografija Ugljenokopi Raša: rudnici našega crnog zlata Ilije Uzelca (1950), gdje se fašistički režim prikazuje kao suprotnost socijalizmu. Urbana topografija ubrzano se mijenja. Piazza del Impero postaje Trg Republike, Via Roma preimenovana je u Ulicu Petra Drapšina (danas Ulica Matije Vlačića Ilirika), a ulica izvorno nazvana po talijanskomu kralju Vittoriju Emanuelu III. postala je Ulica Maršala Tita. Najdrastičnije promjene događaju se u arhitektonskim građevinama javne namjene. Postupno smanjivanje rudarske djelatnosti bilo je pokriće za prenamjenu upravne zgrade; reprezentativni objekt postaje 1958. tvornički pogon konfekcije i trikotaže "25. maj", osnovane s ciljem zapošljavanja dotad nezaposlenih žena, a 1968. u sklopu "25. maja" započinje s radom tvornica igračaka.
U zgradu hotela useljen je niz različitih korisnika, među kojima i dom kulture, koji postaje središte društvenoga života. Osim kavane, s kontinuiranom djelatnošću nastavili su kino dvorana i kazalište te sportski sustav opremljen bazenom sa skakaonicom, nogometno igralište s atletskom stazom i drugi sportski objekti.
Uslijed smanjivanja eksploatacije rudnika i daljnje depopulacije, propadanje Raše nastavilo se sve do 1990-ih i konačne obustave rada ugljenokopa 1999. Tada nastupa sljedeća faza devastacije, podjednako razorna na razini materijalnih ostataka arhitektonske i urbane kulture kao i erozije kulture sjećanja. Nakon dugogodišnjih nastojanja lokalnih aktivista i konzervatorskih službi, naselje Raša upisano je 2021. u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao kulturno-povijesna cjelina. Međutim inicijativa da to mjesto postane grad-muzej, još uvijek bez jasne strategije, utemeljene sociokulturne analize i kritičke redefinicije, na primjer energetske samodostatnosti i lokalno usmjerenoga gospodarstva, nije donijela značajnije promjene.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
