Kulturna povijest 1920-ih u Hrvatskoj identificira se hibridnim oblicima modernizma. Određen je izrazito nestabilnim političkim prilikama nakon osnivanja nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je ulozi kulture u stvaranju ideologije jugoslavenstva kao platforme jedinstva u multinacionalnoj zajednici davalo dodatnu težinu. Utoliko se situacija u Hrvatskoj donekle razlikuje od srednjoeuropskih država nastalih raspadom Austrougarske Monarhije, no definiranje vlastitoga identiteta i ovdje odražava sraz samosvijesti o nacionalnoj tradiciji i modernizacijskih procesa. Promotivni nastup Kraljevine SHS na svjetskoj sceni na Exposition internationale des Arts décoratifs et industriels modernes potpuno je podređen tomu nastojanju. Usprkos programatskim ciljevima promoviranja moderne dekorativne umjetnosti, ta je izložba bila manifestacija političke moći. U tomu kontekstu srednjoeuropske, skandinavske države i SSSR odabiru „nacionalnu“ tradiciju kao osnovni reprezentacijski kod, ističući primjere suvremene „pučke“ ili „folklorne“ umjetnosti i oblikovanja u simbiozi s modernim i avangardnim tendencijama kako bi pokazali vitalnost, snagu i autentičnost. Iako su ključne uloge u organizaciji i izvedbi nastupa pripale nositeljima izvršne vlasti u kulturnoj politici, među izlagačima su zastupljene i brojne autorice, koje se na zasadama tradicije „pučke“ umjetnosti, kućne industrije i modernoga umjetničkog obrta osobito uspješno realiziraju u međuprostorima tzv. „visoke“ i „popularne“ umjetnosti.
Ključnu je ulogu za uključivanje autorica u zbivanja na umjetničkoj sceni imalo osnivanje Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1907. godine, današnje Akademije likovnih umjetnosti, gdje je već u prvu generaciju upisano pet polaznica. Sljedeći korak bio je osnivanje privatne škole Tomislava Krizmana 1910. godine, kojom je nastojao realizirati ideje o reformi umjetničkoga obrta kao pokretača ekonomskoga razvoja, odnosno preduvjeta modernizacije društva. Među polaznicima većinu su činile žene: Anka Krizmanić, Vjera Bojničić, Greta Ritter i druge autorice koje će se kasnije istaknuti u različitim medijima oblikovanja.
U tim je inicijativama istaknut udio Ženske udruge za promicanje kućne tekstilne industrije u Petrinji osnovane 1908. i Udruge za očuvanje i promicanje hrvatske pučke umjetnosti i obrta u Zagrebu osnovane 1913. „u svrhu uščuvanja i promicanja naše narodne pučke umjetnosti i obrta“. Isprva pod vodstvom Ženke Frangeš, a kasnije i zahvaljujući angažmanu njezine kćeri Branke Frangeš-Hegedušić, Udruga je sudjelovala u predstavljanju kućne industrije na velikim međunarodnim izložbama te publicističkoj i edukativnoj djelatnosti, komercijalnim i ekonomskim aktivnostima posredovanja u povezivanju s međunarodnim trgovačkim kućama s ciljem pretvaranja kućnoga obrta u nezaobilazan čimbenik nacionalne ekonomije koji će osigurati stabilnost prihoda u ruralnoj sredini. Navedene se inicijative umrežavaju s nastojanjima Tomislava Krizmana, koji potaknut modelima suradnje kreativnih snaga i industrije u Wiener Wersktätte i Deutscher Werkbundu sa suradnicima osniva 1926. u Zagrebu udruženje za promicanje umjetničkoga obrta Djelo. Udruženje i istoimena zadruga osnovani su pod okriljem zagrebačke Akademije za umjetnost i umjetni obrt gdje je Krizman u to vrijeme predavao. Po uzoru na Werkbund, osnovni je cilj ponuditi tržištu moderne i kvalitetne upotrebne predmete, od najjednostavnijih do najluksuznijih. Među članovima Djela našli su se vodeći umjetnici, arhitekti i obrtnici, od kojih su mnogi izlagali na Pariškoj izložbi 1925, a značajan udio pripada autoricama, osobito u produkciji tekstila i keramike.
S obzirom na to da na području Hrvatske nije bilo mogućnosti formalnoga umjetničkog obrazovanja, prva generacija autorica 1890-ih školuje se u Beču, na Kunstschule für Frauen und Mädchen koju je vodila Tina Blau i na Kunstgewerbeschule, koja tada postaje jedan od najznačajnijih edukativnih modela u Srednjoj Europi. Među njima su Stephanie Glax (1876–1952), jedna od prvih grafičkih dizajnerica koja je oblikovala vizualni identitet opatijske rivijere s početka 20. stoljeća, kiparice Helene (Lona) Zamboni von Lorberfeld (1877–1945) i Renée von Vranyczany-Dobrinović (1879–1958) i Antoinette Krasnik (1874–1956), koja se još za vrijeme studija afirmirala osebujnim pristupom oblikovanju uporabnih predmeta. Poput svojih prethodnica, i autorice mlađe generacije Kornelija (Nelly) Geiger (1896–1983) i Otti Berger (1898–1944) umjetničku izobrazbu stječu usavršavajući se u Beču, Münchenu, Pragu, Dresdenu, Parizu, Berlinu i drugim europskim kulturnim središtima. Početci njihove afirmacije odvijaju se 1920-ih, u ozračju sve prisutnijih emancipacijskih praksi koje pozitivno utječu na profesionalnu afirmaciju žena u javnomu prostoru i kulturnim industrijama, iako je i dalje prisutna podjela rodnih uloga, prema kojoj se žene većinom bave tekstilom i keramikom. Osim posredstvom umjetničkih i strukovnih udruga, mlade se dizajnerice već za vrijeme studija umrežavaju u neformalne grupe i organiziraju zajedničke izložbe. Kornelija Geiger organizira prvu samostalnu izložbu u vlastitomu stanu na zagrebačkoj adresi 1920, a zajedno s Otti Berger, Rahel Stein te slikarima Adolfom Weilerom, Danijelom Kabiljom i kiparom Slavkom Brilom sudjeluje na izložbi mladih umjetnika u dvorani Židovske općine u Zagrebu 1922. Otti Berger izlagala je lutke, a Kornelija Geiger i Rahel Stein dekorativnoumjetničke predmete. Odjeci oblikovanja Wiener Werkstätte nisu nimalo slučajni: Kornelija Geiger usavršavala se na uglednoj privatnoj školi za primijenjenu umjetnost Emmy Zweybrück-Prochaska u Beču, bila je članica austrijskoga Werkbunda, usavršavala se u tehnikama bojenja tkanina u tvornici Reinau u Berlinu. Po povratku u Zagreb nastavila je eksperimentirati novim tehnologijama, bavila se pedagoškom aktivnošću, a njezin modni atelje Stil bio je jedan od najpopularnijih u Zagrebu. Istomu kulturnom krugu pripada i Vera Stein-Ehrlich (1897–1980), antropologinja i psihologinja širokih interesa, aktivistkinja koja se tada bavila likovnom kritikom te je pridonijela afirmaciji mladih umjetnica. Osim galerijskih prostora specijaliziranih za umjetničke izložbe, značajnu ulogu u medijalizaciji kulture i promoviranju dizajna dvadesetih i tridesetih godina imao je Zagrebački zbor. Izdvaja se izložba iz 1923. na kojoj su izlagale Kornelija Geiger, Mila Wood, Jelena Babić i Paula Broch. Izložba je bila jedan od prvih primjera osmišljene suradničke prakse; predmeti su se prema njihovim predlošcima izvodili u Ženskoj udruzi za tkanje i vezenje u Petrinji. Izložba je također prvi primjer postava koncipiranoga kao serija interijera u lokalnoj sredini, što su kritika i publika prepoznale kao pionirski primjer inovativne prakse. Ta je praksa desetljećima prethodila izložbama stanovanja koje su krajem 1950-ih na Zagrebačkomu velesajmu promovirale moderne standarde kulture svakodnevice.
Ipak među autoricama čije su biografije i profesionalno djelovanje obilježeni migracijama i transnacionalnim okvirom avangarde u razdoblju 1920-ih i 1930-ih izdvaja se Otti Berger. Za formiranje njezina profesionalnog identiteta ključan je kontekst Bauhausa gdje je nakon školovanja u Beču i na zagrebačkoj Akademiji studirala i vodila tekstilni odjel te kulturna, politička i intelektualna klima u kojoj je djelovala. Početkom 1930-ih afirmirala se kao jedna od najistaknutijih dizajnerica tekstila, ostvarujući suradnje s industrijom i naručiteljima u sferi kulturne industrije od Švedske i Švicarske do Velike Britanije. Osim eksperimentiranja novim tehnologijama, za vrhunski domet njezina dizajna bitna su ishodišta u rukotvorstvu i tradicionalnoj kulturi. Narodnu nošnju iz baranjskoga kraja, odakle je bila rodom, nosila je pozirajući na portretima snimljenim na Bauhausu ne samo kao kostim nego i statement o trajnoj inspiraciji bojama, ornamentima, teksturom, autentičnom ljepotom. Međutim, poput tolikih mnogih profesionalnih i osobnih životnih puteva, njezina je biografija obilježena uspostavom totalitarnoga režima. Postupno joj je onemogućen, potom potpuno zabranjen profesionalni rad, a nastojanje da emigrira u SAD nije uspjelo te je na kraju ubijena u Auschwitz-Birkenau 1944.
Time dizajnerica, pedagoginja i inovatorica Otti Berger oprimjeruje mnogostruke identitete „zaboravljenih“ autorica koje su 1920-ih i 1930-ih pomicale granice područja u kojima su djelovale, a njihov je doprinos afirmiranju moderne kulture još uvijek marginaliziran.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
