Vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata u hotelijerstvu ekonomisti najčešće promatraju u dvama razdobljima: prvo razdoblje traje do 1965, a drugo od 1966. do 1990. godine. Razlozi takve podjele leže u tome što je od 1965. uvedena „privredna reforma“ kojom se bitno promijenio položaj poduzeća. Također otada se turizam uvrštava među glavne pravce razvoja, što je popraćeno nizom mjera i poticaja u hotelijerstvu. Razvoj je praćen na temelju broja objekata, soba i kreveta, a ključno je istaknuti kako jedan od glavnih problema predstavlja nepouzdanost podataka. Naime do toga je dolazilo iz više razloga, ponajprije zbog neujednačenosti u vođenju evidencije i u korištenoj terminologiji. Recimo pod pojmom „objekt“ nekada se u izvješćima misli na svaki hotel zasebno (npr. Hotel Adriatic), nekada na svaki dio/zgradu hotela zasebno (npr. Adriatic I, II, III.), a nekada na cijeli kompleks zgrada pod istim imenom (npr. svi hoteli kompleksa Babin Kuk). Također evidencija je vođena i na više mjesta, nekoliko institucija istovremeno, pa se podatci često razlikuju. Prikupljani su na razini tadašnjih kotara i općina, a teritorijalne ovlasti tih jedinica često su se mijenjale. Ti su podatci najčešće bili zbirni, a osim toga postojale su i institucije čiji je jedini zadatak bio praćenje turističkih kretanja, donoseći uz sve navedeno i vlastite statistike i zaključke.
Turizam u Dubrovniku bio je na četiri godine prekinut zbog Drugoga svjetskog rata, a od sredine 1945. godine na poticaj vlasti neki su hoteli počeli raditi. Neposredno nakon završetka rata mali je broj objekata mogao nastaviti raditi turistički, ostali su bili ili porušeni, ili u lošemu stanju. Posjetitelja je u početku bilo malo, a nedostajalo je i hrane za goste (zbog mjera štednje i raspodjele namirnica), što je vlast kasnije pokušala premostiti ponudivši turistima potrošačke karte koje su mogli koristiti u mjestu boravka. Istovremeno su se uvodili neki poticaji za domaći turizam poput plaćenoga godišnjeg odmora, povlastica na prijevoz i slično, čime se broj posjetitelja povećavao. Sve do 1950. bilježi se rast, a uz domaće polako počinje priljev i stranih turista, ponajviše Čeha koji su 1947. pomogli obnoviti Hotel Kupari u kojemu je boravio najveći broj njihovih turista. Zbog sukoba Tita sa Staljinom 1948/49. dolazi do prekida dolaska stranih, ali sve većega priljeva domaćih gostiju, čime su se izbalansirali gubitci te je daljnji rast nastavljen. Tijekom 1950-ih bilježi se opadanje domaćih posjetitelja i noćenja što je posljedica državnih mjera (ukidanja povlastica za domaće turiste, ukidanje nekih odmarališta, devalvacija dinara itd.). Pad je nastavljen sve do početka 1960-ih, no pomalo dolazi sve više stranih turista, ali to ipak nije moglo nadoknaditi nastale gubitke. U Dubrovniku se tako tek u 1964. godini bilježi veći broj stranih od domaćih turista.
Razdoblje od 1966. do 1990. bilo je nešto povoljnije za turizam ponajprije zbog političkih poticaja i mjera sve do 1971. godine. Proširena je mreža putničkih agencija (otvoreno je i desetak poslovnica agencija iz drugih središta Jugoslavije) te je njihova djelatnost obogaćena: novim plovnim jedinicama, marinama, autobusima, žičarom na Srđu i slično. Poticala se izgradnja smještajnih kapaciteta pa je tako na dubrovačkomu području izgrađeno dvanaest novih hotelskih objekata. Neki od ovih hotela počeli su se graditi krajem ovoga razdoblja, zbog čega su imali problema pri prikupljanju potrebnih sredstava za dovršavanje izgradnje, a neki su dovršeni uz pomoć nepovoljnih kredita. Sljedećih godina teže se dolazilo do kredita, ali se izgradnja novih objekata ipak nastavila. Najveći poticaj bila je upravo mogućnost uzimanja inozemnih kredita (koje se vraćalo u devizama) te carinske olakšice uvoza opreme. Posebnu važnost ima izgradnja hotelskoga kompleksa HTC Dubrava-Babin kuk. Početkom 1979. dubrovački turizam bilježi porast, čak i u zimskim mjesecima prijašnje godine, a najviše prometa ostvaruje najveće poduzeće HTP Dubrovnik. No 1979. godine jak je potres izazvao znatne štete na gospodarskim i drugim građevinama usporivši navedena gibanja. Vidljivo je iz više novinskih članaka i statistika da sezona 1979. nije ispunila očekivanja, ali je godina ipak završila uspješno te postupno od 1980. promet i broj turista raste.
Izrazito uspješnim razdobljem dubrovačkoga turizma smatra se ono od 1980. do 1985. godine, a vrhunac razvoja hrvatskoga turizma u 1980-ima, rekordna je 1986. godina. Izgrađena su i dograđena četiri nova hotelska objekta. Najčešći gosti bili su Nijemci, Austrijanci, Talijani i dijelom Britanci te Francuzi. Autokampovi su tijekom promatranoga razdoblja imali značajno mjesto u kapacitetima za smještaj turista, bilježeći svoju gornju granicu 1984. godine. Poslije uspješnih dolazi pet godina usporavanja razvoja te od 1986. do 1990. opada turistički promet (unatoč porastu smještajnoga kapaciteta). Taj gospodarski zastoj mogao bi se dijelom smatrati posljedicom „zasićenosti“ i opadanja kvalitete ponude, a i dijelom tendencija na svjetskomu tržištu općenitoga opadanja broja noćenja, zamiranja gradnja velikih hotela, ali sve češće gradnje apartmana.
Dubrovačko hotelijerstvo je tako u 1990-ima doseglo svoj vrhunac, s registriranih šezdeset hotela i jednim hotelskim naseljem, dok je broj hotelskih objekata bio veći jer su neki hoteli imali i više zgrada. Dominirali su veliki hoteli, viših i luksuznijih kategorija, čime su smještajni kapaciteti bili veći od trenutne turističke potražnje, što je bila najčešća kritika ekonomista toga razdoblja. Veliki hoteli većinom su se nalazili izvan grada: u Kuparima, zatim Hoteli Croatia i Epidaurus u Cavtatu, Astarea u Župi, Admiral u Slanomu itd. Svi hoteli viših kategorija raspolagali su zimskim bazenima te je zbog toga Dubrovnik imao mogućnost ponude i rada u dužemu razdoblju, a ne samo u ljetnim mjesecima. S druge strane jedna od čestih kritika bila je nedovoljna posvećenost izgradnji sportskih terena za potrebe hotelskih gostiju, za što mnogi hoteli (posebice na uskomu području grada) nisu imali prostora. Neki su to ipak uspjeli, poput hotela na Babinu kuku, u Cavtatu, u Uvali Lapad i slično. Neki hoteli su se počeli postupno prilagođavati za „kongresni turizam“, izgradnjom ili prenamjenom dvorana za razne poslovne, znanstvene i druge kongrese, što je omogućavalo produljenje turističke sezone.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
