Andrija Hebrang bio je član KPJ-a od 1919. Članom Politbiroa CK-a KPH-a postao je 1941. Uhvaćen je od ustaške policije 1942, a razmijenjen je iste godine, kada je došao u partizane. Kao sekretar CK-a KPH-a od 1942. potkraj 1943. kooptiran je u Politbiro CK-a KPJ-a. Bio je među osnivačima AVNOJ-a i ZAVNOH-a.
Dosljedno je zastupao ravnopravnost Hrvata i Srba. Usprotivio se vodstvu dalmatinskih komunista jer nisu poštivali autoritet CK-a KPH-a i ZAVNOH-a. U ožujku 1944. sugerirao je CK-u KPJ-a da je preuranjeno Glavni štab (GŠ) Hrvatske preimenovati u GŠ NOV Jugoslavije za Hrvatsku s obrazloženjem da bi zbog velikoga HSS-a uklanjanje nacionalnoga obilježja vojske zakočilo mobilizaciju Hrvata.
U ožujku 1944. Tito je upozoravao Hebranga da ublaži svoj čvrsti stav prema HSS-u jer treba čuvati Hrvatsku što jedinstvenijom s obzirom na to da zapadne sile žele pomoću Srbije i četnika onemogućiti KPJ u njegovim planovima. Hebrang je u nastojanju da onemogući HSS kao ozbiljnoga komunističkog suparnika odbijao pregovarati s potpredsjednikom HSS-a Augustom Košutićem nakon što je ovaj došao u partizane u jesen 1944. Međutim između Tita i Hebranga je bila riječ samo o taktičkim razlikama. Primjerice njihovom koordiniranom akcijom iz partizanskoga pokreta i njegovih najviših institucija izbačen je, zatvoren i uskoro osuđen na dugogodišnju robiju Božidar Magovac, osnivač i član Izvršnoga odbora HSS-a.
Lažne su optužbe na račun Hebranga da je Narodnu frontu zamišljao kao koaliciju stranaka i da je zanemarivao Srbe. Upravo u Hebrangovo vrijeme Srbi su osnovali klub zastupnika, dobili svoje glasilo i pravo na korištenje ćirilice. Isto tako sukob oko katoličkoga vjeronauka s vodstvom KPJ-a nije bio pravi problem jer, konačno, sličan slučaj u Sloveniji nikomu nije smetao. Međutim navedeni primjeri i osnivanje Telegrafske agencije Hrvatske (TAH) dokaz su samostalnije politike Hebranga. Zato je u listopadu 1944. Hebrang povučen iz Hrvatske u NKOJ kao povjerenik trgovine i industrije. U vladi DFJ-a ministar je industrije, a izabran je i u Ustavotvornu skupštinu FNRJ-a. Bio je i predsjednik saveznoga Privrednog savjeta i predsjednik Savezne planske komisije od 1946.
Hebrang se razilazio s vodstvom KPJ-a u brojnim pitanjima, kao što su nepovoljna zamjena kune, uvođenje institucije radničkih povjerenika, granice s Vojvodinom, pretjerani progoni u Hrvatskoj i ubrzana industrijalizacija. U sukobu s vođama sindikata oko ovlasti radničkih povjerenika, a na štetu samostalnoga odlučivanja poduzetnika i učinkovitosti proizvodnje, nije dobio podršku Politbiroa CK-a KPJ-a.
Angažirao se i oko zamjena novčanica i u travnju 1945. usprotivio se predviđenomu tečaju dva i pol dinara za sto kuna. Upozorio je na to da ga „mase u Hrvatskoj neće primiti“ i da će reći da je to „opet neka zavjera protiv Hrvata“. Smatrao je da je to „protiv interesa hrvatskoga naroda“. Kada se o tečaju kune ponovno raspravljalo i unatoč nepovoljnijemu tečaju od sedam dinara za tisuću kuna, Hebrang je prihvatio novi prijedlog. Ostaje nejasno zašto je naglo promijenio mišljenje.
Ipak nakon brojnih razilaženja s vodstvom KPJ-a, u travnju 1946. isključen je iz Politbiroa CK-a KPJ-a, a u lipnju gubi položaj ministra industrije. Uskoro je smijenjen i s mjesta predsjednika Savezne planske komisije i ministra lake industrije. U travnju 1948. stavljen je u kućni pritvor, a 7. svibnja iste godine uhićen je zbog Titova straha da bi ga Staljin mogao srušiti Hebrangovom pomoću. Hebrang je lažno optužen da je surađivao s ustašama. Vjerojatno je ubijen 1949. ili 1950, iako je obznanjeno da je počinio samoubojstvo.
Pad Hebranga, vodećega hrvatskog komunista i zaštitnika posebnih interesa Hrvatske, bio je izraz slabljenja federalističkih i umjerenijih snaga u KPJ-u.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
