Rascjepkane unutar Habsburške Monarhije koja je od 1867. dualistički preuređena kao Austro-Ugarska Monarhija, hrvatske zemlje prema kraju 19. i početkom 20. stoljeća svjedočile su pojavama socijaldemokratskih stranaka na svome tlu. Još 1845. u hrvatskome tisku pojavljuju se prve vijesti o utemeljitelju „znanstvenoga socijalizma“ Karlu Marxu i marksizmu, da bi se o tim temama češće počelo pisati za revolucionarne 1848/49. godine. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina u Banskoj Hrvatskoj (Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji) i Kraljevini Dalmaciji utemeljena su moderna radnička, obrtnička i potporna društva (Zagreb, Osijek, Rijeka, Zadar), pokreću se radnički listovi poput Radničkoga prijatelja (Zagreb, 1874/75) te se otvaraju prve moderne tvornice, ali organiziraju se i prvi štrajkovi. Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije (SDSHS) osnovana je 1894. u Zagrebu s Hainfeldskim programom austrijske socijaldemokracije (godine 1896. usvojen je novi program koji je bio parafraza Erfurtskoga programa njemačke socijaldemokracije), nakon što je tamo dvije godine prije pokrenut socijaldemokratski polumjesečnik Sloboda. Vodeće osobnosti u Stranci postaju Ivan Ancel (tada mladi zagrebački intelektualac slovenskoga podrijetla, po zanimanju stolar), Vitomir Korać (pisar iz Srijema srpskoga podrijetla) uz veterana, također hrvatskoga stolara slovenskoga podrijetla Josipa Jaklina kao i drugi. Socijaldemokratska stranka Dalmacije (SDSD) osnovana je 1902. u Splitu, njezina vodeća osobnost bio je splitski krojač Jakov Gabrić, ali politički nije bila aktivnija i tek je povremeno mogla financirati vlastite stranačke listove.
Socijaldemokracija je politički pravac koji se bori za ostvarenje potpune socijalne (društvene) demokracije. To uključuje ekonomsku demokratizaciju (pravednu preraspodjelu bogatstva) i političku demokratizaciju (ostvarenje punih političkih i građanskih prava) za većinu u društvu koja je u socijaldemokratskoj ideologiji određena kriterijem klase koja vrši robnu proizvodnju (radnička klasa). Krajem 19. i početkom 20. stoljeća svojim političkim programima socijaldemokratske stranke u Europi službeno su pristajale uz radikalno Marxovo učenje. Ono je u nasilnoj revoluciji po uzoru na Francusku revoluciju vidjelo jedini put dolaska radničke klase na vlast, ukidanja slobodnoga tržišta (kapitalizma) i građanskoga („buržoaskoga“) društveno-političkog uređenja te ostvarenja „diktature proletarijata“ i besklasnoga, komunističkoga društveno-političkog uređenja. Međutim upravo tada unutar socijaldemokracije jačaju „revizionističke“ teorije koje su se zalagale za reformu umjesto ukidanja slobodnoga tržišta (E. Bernstein), a i čelnici socijaldemokratskih stranaka (A. Bebel, V. Adler) davali su prednost evoluciji umjesto revolucije, odnosno postupnoj parlamentarnoj i sindikalnoj borbi za širenje političkih i građanskih prava i preraspodjelu bogatstva u društvu. Hrvatska je početkom 20. stoljeća strukturom stanovništva bila agrarna zemlja s niskim stupnjem urbanizacije. Godine 1910. tek je dvanaest posto stanovništva živjelo u gradovima s više od deset tisuća stanovnika, a nepismenoga odraslog stanovništva te je godine bilo 48.8% u Banskoj Hrvatskoj i 63% u Dalmaciji. Hrvatski socijalisti imali su potporu politički obespravljenih i često nepismenih radnika i sitnih obrtnika (kao i poljoprivrednoga proletarijata u Hrvatskoj i Slavoniji) čiji je udio u stanovništvu 1910. u Banskoj Hrvatskoj bio dvadeset posto, a u Dalmaciji sedam posto.
Prvi istup hrvatskih socijalista koji je imao većega odjeka u javnosti bila je uspješna agitacija u Srijemu i okolici Osijeka pred saborske izbore u svibnju 1897, ali je ona izazvala seljačke nemire. Vlasti bana K. Khuen-Héderváryja reagirale su progonima socijalista i sprječavanjem njihove organizacije, pa se uslijed toga Ancel povukao iz Stranke, a vodstvo preuzimaju Korać i Vilim Bukšeg, zagrebački tipograf posvećen sindikalnomu organiziranju. Postupno radeći na jačanju stranačkih organizacija, socijalisti su spletom okolnosti imali veliku ulogu u izazivanju narodnoga pokreta 1903. za vrijeme kojega je ban Khuen maknut s vlasti u Banskoj Hrvatskoj, a u to vrijeme jačaju kontakti sa SDSD-om u kojem se javlja Jerko Dorbić. Neposredno prije pokreta 1903. započela je suradnja SDSHS-a s opozicijskim strankama koja je kulminirala krajem 1905. u kratkotrajnomu pridruživanju socijalista Hrvatsko-srpskoj koaliciji prije njezina stupanja na vlast 1906/7. godine. SDSHS-u se tada pridružuju braća Juraj i Eugen Demetrović, koja su financijski poduprla stranačko glasilo Slobodnu riječ, koja je 1902. zamijenila Slobodu, tako da je od 1909. mogla izlaziti dnevno. Godine 1908. Korać je izabran za prvoga socijaldemokratskog zastupnika u Hrvatskomu saboru zahvaljujući glasovima u Srijemu, ali zbog nefunkcionalnosti Sabora kao zastupnik je kratko djelovao u prvoj polovini 1910, a nakon toga izgubio je mandat. Posebice za vrijeme vladanja eksponenata mađarske politike N. Tomašića, S. Cuvaja i I. Skerlecza, Stranka je bila potiskivana, a početkom Prvoga svjetskog rata raspuštene su socijalističke organizacije, zabranjena je Slobodna riječ, dobar dio članstva je mobiliziran, dok je djelatnost SDSD-a zamrla. Godine 1917. dolazi do obnove SDSHS-a s listom Sloboda (kasnije Pravda) i socijalističkoga Akcijskog odbora u Dalmaciji, ali i do raskida J. Demetrovića s radničkim pokretom te velikih trzavica među socijalistima u pogledu ostanka uz ideologiju socijaldemokracije ili pristupanju komunizmu (boljševizmu) nakon Oktobarske revolucije u Rusiji. U pogledu budućnosti Habsburške Monarhije, socijalisti su se dobrim dijelom ravnali idejom južnoslavenskoga ujedinjenja koja postupno jača u njihovim redovima. Međutim Jugoslavenska socijalistička konferencija u Ljubljani krajem 1909. i Balkanska socijalistička konferencija u Beogradu početkom 1910. jasno su pokazale suprotstavljenost velikosrpskih nacionalnih koncepcija srpskih socijalista naspram hrvatskih. Bez obzira na to omraženi postupci vlasti Austro-Ugarske dodatno su pridonijeli negativnomu stajalištu vodećih hrvatskih socijalista prema opstanku Monarhije i njihovu pristupanju Narodnomu vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu u listopadu 1918. godine.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet