Hrvatska socijaldemokracija u međuratnoj Jugoslaviji (1918–1941)

Na završetku Prvoga svjetskog rata krajem 1918. u zemljama koje će činiti Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) postojalo je pet socijaldemokratskih stranaka, zajedno s manjim socijalističkim organizacijama u Vojvodini i Makedoniji, čija su vodstva bila razjedinjena po pitanju ostanka uz ideologiju socijaldemokracije i obnove Druge internacionale. Dok su vodstva Jugoslavenske socijaldemokratske stranke (JSDS) u Sloveniji i Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (SDSHS) slijedila zapadnoeuropske socijaldemokrate u suradnji s građanskim strankama, obnašanju vlasti i parlamentarnoj borbi za socijalizam, vodstva Srpske socijaldemokratske partije (SSDP), Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine (SDSBH) i Socijaldemokratske stranke Dalmacije (SDSD) snažnije su naginjala ruskomu boljševizmu. Unutar SDSHS-a desničari (socijaldemokrati) su već na stranačkoj konferenciji održanoj 26–28. siječnja 1919. pobijedili ljevičare (boljševike) koji su se izdvojili i s većinom vodstva i članstva SSDP-a, SDSBH-a i SDSD-a formirali Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista) – SRPJ(k) – na Kongresu ujedinjenja u travnju 1919. u Beogradu. Socijaldemokrati su održali pripremnu konferenciju za vlastito ujedinjenje 21/22. lipnja 1919. u Novomu Sadu na kojoj su sudjelovali JSDS, SDSHS i socijaldemokrati iz Vojvodine, a na Konferenciji ujedinjenja 2/3. travnja 1920. u Zagrebu ujedinili su se SDSHS i preostatak SDSBH-a s vojvođanskim socijaldemokratima u Socijaldemokratsku stranku Jugoslavije (SDSJ). Nakon što su centrumaši (desno krilo ljevičara) na Vukovarskomu kongresu u lipnju 1920. izbačeni iz SRPJ(k)-a koji postaje Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), oni su sa socijaldemokratima 2. kolovoza 1921. u Beogradu formirali Socijalističku zajednicu Jugoslavije, forum za ujedinjenje centrumaša i svih socijaldemokrata. Konačno je 13. prosinca 1921. na Kongresu u Beogradu stvorena Socijalistička partija Jugoslavije (SPJ), nastala ujedinjenjem JSDS-a, SDSJ-a i centrumaša (SRPJ-a), a ona će se pridružiti Socijalističkoj radničkoj internacionali.

Vodeći predratni hrvatski socijaldemokrati (V. Korać, V. Bukšeg) na kraju rata i u poraću obnašaju vlast. U listopadu 1918. ulaze u Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Nakon stvaranja Kraljevstva SHS u prosincu 1918, Korać prelazi u Beograd i postaje ministrom socijalne politike u prvoj jugoslavenskoj Vladi (tu će dužnost do veljače 1920. obnašati još dva puta u vladama Lj. Davidovića, ali odstupa zbog kočenja agrarne reforme), a Bukšeg stupa na čelo Povjereništva za socijalnu skrb Zemaljske vlade. Na tim funkcijama socijaldemokrati provode reforme u socijalnomu i radničkomu zakonodavstvu (osmosatni radni dan, radničko osiguranje, radnički povjerenici u tvornicama itd.), ali ih ljevičari optužuju za „ministerijalizam“ – suradnju s „buržoazijom“. Socijaldemokratski klubovi postojali su i u Privremenomu narodnom predstavništvu (jedanaest poslanika, od toga tri iz Hrvatske) i u Ustavotvornoj skupštini (na izborima u listopadu 1920. budući SPJ dobiva deset mandata, ali nijedan u Hrvatskoj). Još prije rata usvojivši ideju narodnoga jedinstva Hrvata i Srba, hrvatski socijaldemokrati zastupali su unitarizam u novoj državi i odbacivali nacionalno pitanje u Jugoslaviji kao relikt feudalizma, borili su se protiv centralizma i Vidovdanskoga ustava, ali nisu prihvatili ni federalizam, a k tome nisu inzistirali na republikanizmu. Umjesto toga zastupali su taktiku čekanja da neizbježnim povijesnim razvojem među „buržoazijom“ dođe do razrješenja tih pitanja, što će voditi ekonomskomu razvoju, industrijalizaciji i jačanju potpore socijalizmu. Zbog takvih gledišta, pretežito poljoprivrednoga karaktera države, stalne borbe s komunistima i nesklonosti demagoško-populističkoj taktici, SPJ u Hrvatskoj na izborima u međuratnomu razdoblju nije dobio nijedan mandat za Narodnu skupštinu. Sveukupno je SPJ na izborima u ožujku 1923. dobio dva mandata, odnosno 2% (46 391) glasova, ponajviše u Vojvodini; bez mandata ostao je na izborima u veljači 1925. na kojima je dobio manje od 1% (22 204) glasova; malo više (24 035) dobio je na izborima u rujnu 1927. kada je jedan mandat osvojen u Sloveniji. Stranka je nakon toga iznutra oslabljena jačanjem borbi u Beogradu između Koraća (tada člana Glavnoga odbora SPJ-a) čiji su pristaše počeli podupirati Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK) S. Radića i S. Pribićevića, i centrumaša Ž. Topalovića, sekretara Centralnoga sekretarijata radničkih komora, koji bio blizak režimu u Beogradu. Vođa hrvatskih socijaldemokrata Bukšeg preminuo je već 1924. na mjestu direktora Središnjega ureda za osiguranje radnika (SUZOR), iako su hrvatski socijaldemokrati raspolagali mlađim i intelektualno jačim osobnostima B. Adžijom, G. Berberovićem, J. Bekerom itd. Proglašenjem Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929, SPJ je formalno zabranjen.

Neuspjesi na izborima nisu posve odražavali snagu i utjecaj hrvatskih socijaldemokrata koji su obnašali funkcije u različitim institucijama, ponajprije u radničkim komorama i njihovim ispostavama koje su se u najširemu smislu skrbile za interese radništva, potom burzama rada, uredima za osiguranje radnika i sindikatima. Radnička komora u Zagrebu osnovana je 1922. s privremenom upravom na čelu s V. Pfeiferom, sekretarom od 1922. do 1939, u kojoj su u različito vrijeme bili zaposleni i angažirani poznati socijalisti (Bukšeg, J. Jaklin, V. Haramina, Adžija, M. Kus Nikolajev, M. Magdić, Berberović, Beker i dr.), a istovremeno je uspostavljena i Radnička komora u Splitu (prvi predsjednik R. Vardijan, sekretari Đ. Ivanković, B. Ćurić i dr.). Postojalo je i mnogo sindikata u kojima su se različiti socijalisti oštro borili za vodeće položaje i koje tridesetih godina pojačano infiltriraju komunisti (kojima se oko 1935. pridružuje i Adžija), a 1933. liste tih sindikata istupaju na prvim i jedinim redovitim izborima za radničke komore, na kojima je u Zagrebu pobijedio Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije (URSSJ), a u Splitu Opći radnički savez (ORS). Za razliku od komunista koji su zastupali teoriju jedinstva KPJ-a i sindikata, socijaldemokrati su zastupali neovisnost sindikata od politike, pa tako i od SPJ-a. Iako je 1927. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo oko sto pedeset tisuća radnika koje je osiguravao SUZOR, a socijalistički sindikati u Jugoslaviji na svome vrhuncu imali su pedeset tisuća članova, tek je mala manjina radnika glasovala za SPJ koji je na svome vrhuncu 1922. imao oko jedanaest tisuća članova. Sredinom tridesetih socijalisti su počeli podupirati federalizaciju države, početkom 1934. pokušali su osnovati Socijaldemokratsku stranku Jugoslavije u okviru koje su htjeli nastupiti na izborima za Narodnu skupštinu u svibnju 1935, ali je to oba puta spriječio režim, dok su za izbore u prosincu 1938. hrvatski socijalisti podržali opozicijsku listu V. Mačeka. Bez obzira na to, stvaranjem Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. i dolaskom Mačekove Hrvatske seljačke stranke (HSS) unutar SDK-a na vlast, namještene su nove uprave radničkih komora u Zagrebu i Splitu koje čine kadrovi HSS-ovoga Hrvatskog radničkog saveza, preimenovana je nova zgrada Radničke komore (dovršena 1938) koja je nosila Bukšegovo ime, pokušaj obnove Socijalističke stranke unutar novostvorene Banovine je spriječen, a URSSJ je zbog aktivnosti komunista zabranjen 31. prosinca 1940.
 

Slikovni prilozi