Vidovdanski ustav

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) nastalo je 1. prosinca 1918. aktom regenta Aleksandra Karađorđevića kojim je proglašeno sjedinjenje Kraljevine Srbije i Crne Gore s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba. Prvoprosinačkim aktom ipak nisu uređeni vanjskopolitički odnosi i granice kao ni unutarnje uređenje nove države. Dok je prvo bilo rješavano na Mirovnoj konferenciji u Parizu (18. siječnja 1919–21. siječnja 1920) i pregovorima u Rapallu (studeni 1920), potonji je problem otvoren još za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Krfskom deklaracijom od 20. srpnja 1917. između Srbijanske vlade u izbjeglištvu kojoj je na čelu bio premijer Nikola Pašić i Jugoslavenskoga odbora, organizacije izbjeglih južnoslavenskih političara iz Austro-Ugarske na čelu s Antom Trumbićem, zahtijevano je ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu neovisnu državu. Ona je trebala biti monarhija pod žezlom dinastije Karađorđevića, ali demokratski uređena s parlamentom i ustavom koji bi donijela ustavotvorna skupština brojno kvalificiranom većinom. Sljedeći važan dokument bila je Ženevska deklaracija od 9. studenoga 1918. koja je garantirala ravnopravnost Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom, s koje je međutim Pašić povukao svoj potpis. Nakon završetka rata, Prvoprosinačkoga akta, potom priprema koje je provelo Privremeno narodno predstavništvo, promjene naziva države u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te potpisivanja Rapalskoga ugovora s Italijom, izbori za Ustavotvornu skupštinu (Konstituantu) održani su 28. studenoga 1920.

Najveći broj izabranih poslanika na listama za Konstituantu imale su Demokratska stranka (DS), u kojoj je vodeća ličnost bio Svetozar Pribićević, s 92 poslanika, i Pašićeva Narodna radikalna stranka (NRS) s 91 poslanikom. S liste Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) izabrano je 58 poslanika, s liste Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) izabrano je pedeset poslanika, s liste Saveza zemljoradnika (SZ) izabrano je 39 poslanika, s liste Slovenske ljudske stranke (SLS) i Hrvatske pučke stranke (HPS) 27 poslanika, s liste Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) 24 poslanika, s liste stranaka koje će činiti Socijalističku partiju Jugoslavije (SPJ) deset poslanika, dok su druge stranke imale manje od deset poslanika. Kako je Stjepan Radić s poslanicima HRSS-a i Hrvatske stranke prava (HSP) odbio sudjelovati u radu Konstituante zbog poslovnika koji je prejudicirao odluke o unutarnjemu uređenju države koje je Konstituanta tek trebala donijeti, a Obznanom od 29. prosinca 1920. KPJ je oslabljen, otvoren je put Vladi demokrata i radikala pod vodstvom premijera Pašića da progura centralističku verziju ustava. Različite prijedloge ustava razmatrao je Ustavni odbor Konstituante koji je uspostavljen 31. siječnja 1921. i imao je demokratsko-radikalsku većinu, a on je prihvatio prijedlog ustava Pašićeve Vlade. Kako je postalo izvjesno da će i Konstituanta prihvatiti prijedlog ustava Pašićeve Vlade, 12. svibnja se Narodni klub (Hrvatska težačka stranka (HTS) sa sedam poslanika i Hrvatska zajednica (HZ) s četiri poslanika) povukao iz rada Konstituante zbog majorizacije Hrvata, isto su 11. lipnja 1921. učinili i poslanici KPJ-a, a zadnji je 14. lipnja Konstituantu napustio Jugoslavenski klub (SLS i HPS). Ustav je izglasan običnom natpolovičnom većinom (suprotno Krfskoj deklaraciji) 28. lipnja 1921. Prozvan je Vidovdanskim ustavom jer je po julijanskomu kalendaru taj dan blagdan sv. Vida, ali i obljetnica srednjovjekovne Bitke na Kosovu koja je imala značenje utemeljiteljskoga mita za modernu Srbiju. Vidovdanski ustav izglasalo je 223 poslanika (DS, NRS, JMO, Džemijet, Samostojna kmetijska stranka, trojica poslanika SZ-a i jedan neovisni), protiv je bilo 35 poslanika (SPJ, Jugoslovenska republikanska stranka, većina SZ-a, Trumbić i M. Ivanić), dok je odsutan bio čak 161 poslanik (KPJ, HRSS i HSP, SLS i HPS, HTS, HZ i dr.).

Vidovdanski ustav je Kraljevinu SHS odredio kao ustavnu, parlamentarnu i nasljednu monarhiju na čelu s dinastijom Karađorđevića, a službenim jezikom proglašen je srpsko-hrvatsko-slovenski. Ustav je garantirao sve osobne slobode i moderna politička i socijalna prava građanima, među ostalim i opće pravo glasa (Izborni zakon to pravo ograničio je na punoljetne muškarce), ali nije prepoznavao njihovu nacionalnu pripadnost i prava pojedinih nacija te je u tomu smislu bio unitaristički, smatrajući kako su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod. Ustav je također bio centralistički jer je državnoj vlasti u Beogradu podredio oblasti koje su administrativno rascjepkale pojedine južnoslavenske narode i negirale njihovu samobitnost, a kralju je dao velike ovlasti u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti. Kako je Vidovdanski ustav bio izglasan majorizacijom velike većine predstavnika hrvatskoga naroda, glavne hrvatske političke stranke povele su borbu tijekom dvadesetih godina za ukidanje ili reviziju Vidovdanskoga ustava, koji će biti ukinut tek početkom 1929, nakon atentata na Stjepana Radića i uvođenja Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića.

Slikovni prilozi