Jugoslavenski odbor

Pod prijetnjom mogućega uhićenja nakon pucnjeva Gavrila Principa u Franju Ferdinanda, skupina hrvatskih političara, zanesena idejom o narodnomu jedinstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, našla je utočište u Rimu. Okupljeni su se prvi put predstavili kao Hrvatski odbor, da bi se tijekom 1915. upotpunili srpskim i slovenskim emigrantima iz Austro-Ugarske. Tako je nastalo političko tijelo/organizacija poznato pod imenom Jugoslavenski odbor (JO). 

Na čelu s istaknutim dalmatinskim pravašem Antom Trumbićem, JO je po premještanju u Pariz, a potom i London, započeo s radom nakon otkrića sadržaja tajnoga Londonskog ugovora (26. travnja 1915), kojim su Francuska i Velika Britanija dotada neutralnoj Italiji obećali dio istočnojadranske obale, u prvomu redu Istru, Rijeku i znatan dio Dalmacije, u zamjenu za ulazak u rat na strani Antante. 

Glavni ciljevi JO-a, novčano potpomognuti od hrvatskih iseljenika, bili su borba protiv ostvarivanja Londonskoga ugovora te upoznavanje međunarodne javnosti s potrebom (ravnopravnoga) ujedinjenja svih južnoslavenskih zemalja iz Austro-Ugarske s Kraljevinom Srbijom, odnosno ujedinjenja svih Srba, Hrvata i Slovenaca bez obzira na tadašnje granice. To je značilo rušenje Austro-Ugarske, čiji su opstanak i tijekom 1918. zagovarale vodeće članice Antante. 

Ideja o narodnomu ujedinjenju dovodila je JO, i dalje nepriznato političko tijelo od Antante, do nužne suradnje sa srpskom vladom, koju je predvodio Nikola Pašić, sklon velikosrpskoj ideji. Odnos na relaciji Srbija – JO bio je pun nepovjerenja jer je Pašić držao da Srbija ima vodeću ulogu u ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca, dok su u JO-u tvrdili da odnos mora biti ravnopravan.  Uostalom, pitanje odnosa sa Srbijom i Pašićem dovelo je i do unutarnjih razmimoilaženja. Sukob je kulminirao 1916. kada je iz JO-a istupio istaknuti član Frano Supilo, koji je vjerovao da prije eventualnoga ujedinjenja južnoslavenskih naroda Srbija mora provesti unutarnje reforme i iskreno prigrliti jugoslavenstvo, dok je autoritarni predsjednik Trumbić to smatrao predmetom sporednoga značaja. 

Iako je vješto izbjegavao bližu suradnju, Pašić je naposljetku pritisnut vanjskim zbivanjima 1917. (padom carizma u Rusiji, ulaskom SAD-a u rat, glasinama o mogućnosti da Habsburgovci postignu separatni mir i Solunskim procesom) konačno pozvao JO na službene  pregovore s otoka Krfa, gdje se srpska vlada otprije nalazila u egzilu nakon okupacije zemlje 1915/1916. 

Epilog pregovora bila je pažljivo sastavljena Krfska deklaracija u kojoj su, osim isticanja potrebe (saveznicima) stvaranja jedinstvene jugoslavenske države, i pristajanje na monarhijsko uređenje, uočljivo izostavljene sve točke mogućih budućih prijepora. Mogli bismo stoga reći da je Krfskom deklaracijom JO postigao vrhunac svojega djelovanja, no Pašić je čitavu akciju smatrao taktičkim ustupkom, da bi se tijekom 1918. odrekao Deklaracije te vratio na svoje (početne) velikosrpske pozicije. 

Ratna se situacija promijenila, a i opstanak Austro-Ugarske više nije bio isključiv stav Antante. Slom Dvojne Monarhije i stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba doveli su do novih pregovora oko stvaranja jugoslavenske države. Iako JO i dalje nije bio službeno priznat,  Trumbić se kao predstavnik Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Ženevi nalazio među pregovaračima s Pašićem, koji su rezultirali Ženevskom deklaracijom, odnosno dogovorom o ravnopravnomu ujedinjenju između Države SHS i Kraljevine Srbije. Ipak potaknut vanjskim zbivanjima (napredovanjem srpske vojske i njemačkim traženjem primirja), Pašić je zajedno s članovima svojega kabineta povukao potpis na dokumentu, smatrajući ga iskazom nepovjerenja prema Srbiji. U takvim uvjetima JO nije imao veze s činom ujedinjenja (1. prosinca 1918), kojim je stvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca te je uskoro prestao djelovati. Povremeno bi se u uzavreloj međuratnoj političkoj situaciji ponovno doticalo pitanje djelovanja JO-a, pri čemu bi Pašić umanjivao važnost Odbora i isticao njegovu ovisnost o srpskoj vladi, čemu se Trumbić oštro protivio. 

Zaključno, Jugoslavenski odbor je zahvaljujući intenzivnoj propagandno-diplomatskoj djelatnosti ostvario svoj glavni cilj: umnogome su odbijena talijanska posezanja i stvorena je južnoslavenska država, no način ujedinjenja te nametanje centralističke koncepcije i privilegirani položaj srpskoga dijela nove tvorevine bili su u neskladu s izvornim konceptom Odbora o stvaranju zajedničke države.

Opis uz slikovni prilog: Jugoslavenski odbor. Pariz, 1916. Gornji red slijeva: Niko Županič, Ćiro Kamenarović, dr. Milan Srškić, dr. Nikola Stojanović, dr. Franko Potočnjak, Jovo Banjanin, Frano Supilo, Dušan Vasiljević; donji red slijeva: dr. Julije Gazzari, prof. Pavle Popović, dr. Ivo de Giulli, dr. Bogumil Vošnjak, dr. Ante Trumbić, dr. Hinko Hinković, Ivan Meštrović, dr. Josip Jedlovski.

Slikovni prilozi