Jedan od pokazatelja kako je dio hrvatskoga naroda bio neprijateljski nastrojen prema komunističkoj Jugoslaviji, priželjkujući stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države, bilo je postojanje brojčano velike hrvatske političke emigracije na Zapadu. Iako hrvatski politički emigranti svojim djelovanjem nisu mogli ugroziti jugoslavenski komunistički režim, ipak su za Beograd predstavljali neugodnoga protivnika. Tome u prilog govori obimno djelovanje obavještajnih i diplomatskih jugoslavenskih službi protiv hrvatske političke emigracije, kao i medija. Svoje političke protivnike hrvatske nacionalnosti komunistički je Beograd nastojao diskreditirati kao fašiste i ekstremiste, a preko stotinu Hrvata u inozemstvu jugoslavenske su obavještajne službe likvidirale, ranile ili otele. Službeno objašnjenje jugoslavenskoga režima bilo je da se radilo o međusobnim obračunima „kriminalnoga emigrantskog podzemlja“, dok je neslužbena verzija bila, a koja i danas prevladava u dijelu hrvatskoga društva pa čak i političkih elita, da se ubijalo samo one koji su planirali i izvodili oružane akcije protiv Jugoslavije i njezinih diplomatskih predstavništava i osoblja u svijetu. Ukratko, poruka je bila sljedeća – izvršena ubojstva bila su opravdana. Međutim jugoslavenske obavještajne službe likvidirale su, ranjavale i otimale hrvatske političke emigrante koji u svojemu antijugoslavenskom radu nisu zagovarali ni primjenjivali nasilje, što dokazuju relativno odnedavno dostupni dokumenti spomenutih službi.
Žrtve takvih „ofanzivnih akcija“ jugoslavenskih obavještajnih službi bili su hrvatski politički emigranti koji su nanosili štetu komunističkoj Jugoslaviji na promidžbenomu planu. Primjerice raskrinkavajući na demokratskomu Zapadu nepobitnu činjenicu da su jugoslavenske vlasti masovno kršile ljudska prava, iako se Beograd potpisivanjem Helsinške deklaracije iz 1975. godine obvezao da će ih poštovati. Također oni koji su radili na znanstvenomu dokumentiranju i komemoriranju bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskoga naroda te upoznavanju relevantnih čimbenika i javnosti na Zapadu s hrvatskim „super-Katynom“. Jugoslavenski komunistički režim kao prijetnju je percipirao, pa je onda nastojao i ukloniti, i neke hrvatske političke emigrante koji su djelovali kao integrativni faktor inače razjedinjene, a ponekad i sukobljene hrvatske političke emigracije. Također dokumenti jugoslavenskih obavještajnih službi sugeriraju da su neke likvidacije bile izvedene „preventivno“, odnosno, neki su hrvatski politički emigranti ubijeni samo zato što je na temelju dubioznih podataka procijenjeno da bi u nekoj situaciji mogli predstavljati prijetnju. Jedna od zajedničkih karakteristika većine izvedenih likvidacija i otmica bio je naum jugoslavenskih obavještajnih službi da među političkim emigrantima izazovu strah i nepovjerenje te ih tako natjeraju da se pasiviziraju u antijugoslavenskomu djelovanju.
Na koncu valja kazati da su u nekima od njih stradale žene i djeca. Trogodišnjakinja Dinka Domančinović poginula je u eksploziji bombe koja je postavljena u Hrvatskomu domu u Buenos Airesu 1960. godine. Napadači koji su izvršili atentat na Berislava Đuru Deželića 1965. godine u Düsseldorfu, pored njega teško ranili njegovu suprugu Mariju te trudnu kći Marijanu, koja je bila ranjena i u ruku jer ju je držala na trbuhu kako bi zaštitila nerođeno dijete. Marijana i njezin sin Džafer preživjeli su, ali su zato jugoslavenske obavještajne službe 1969. godine smaknule Nahida Kulenovića, Marijanina supruga i Džaferova oca. Devetogodišnju Rosemarie hladnokrvno je likvidirao suradnik jugoslavenskih obavještajnih službi 1972. godine u Italiji, zajedno s njezinom majkom Tatjanom te poočimom, hrvatskim političkim emigrantom Stjepanom Ševom.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
