Proširenje rata na Jugoslaviju u travnju 1941. i napad sila Osovine na SSSR pružili su priliku KPJ-u organizirati oslobodilačku i antifašističku borbu i pretvoriti je u revolucionarni rat s ciljem izgradnje komunističkoga sustava. Ratna stradanja pobjedničke strane i njezini revolucionarni ciljevi bili su povod i za masovnu odmazdu nad ratnim protivnicima i političkim suparnicima. Odmazda nad ratnim protivnikom ispreplitala se s nastojanjem da se svi potencijalni vojni i politički protivnici fizički onemoguće ili društveno marginaliziraju. KPJ je želio spriječiti njihovo svrstavanje na stranu zapadnih sila u mogućemu ratu između demokratskoga Zapada i komunističkoga Istoka, ali i uništiti sve političke snage koje bi mogle ugroziti obnovu Jugoslavije, njezino proširenje i izgradnju komunizma.
Represija se temeljila na pobjedi u ratu i odmazdi nad pripadnicima neprijateljskih vojski, obnovi Jugoslavije, proširenju granica države na račun Italije i uvođenju federalnoga sustava. Međutim glavni razlog represije bila je komunistička revolucija, a ona je obuhvatila klasne, političke i ideološke protivnike KPJ-a. Nijemci su protjerani, većina Talijana je otišla, a smaknuti su brojni ustaše, domobrani i četnici te progonjeni politički protivnici Jugoslavije i komunizma.
Na temelju smaknuća, zatvaranja i marginalizacije ratnih i političkih te ideoloških neprijatelja kao i poduzetnika te vlasnika velikih nekretnina pod optužbama za izdaju i suradnju s okupatorima, podržavljivala se privatna imovina, uvodilo plansko gospodarstvo, izgrađivali povoljni uvjeti za provođenje saveznih i republičkih skupštinskih izbora 1945. i 1946, da bi se tobožnjom demokratskom voljom stanovništva učvrstila diktatura KPJ-a i nesmetano gradio komunistički sustav.
Bitnu ulogu u tome imao je politički sigurnosno-obavještajni sustav, od početnih obavještajnih centara (OC), osnovanih 1942, Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN – Ozna) od 1944, do Uprave državne bezbjednosti (UDB – Udba), osnovane 1946. Ozna i Udba uz pomoć tužiteljstva i sudstva koristile su metode koje su često bile u suprotnosti s vlastitim načelima i zakonima, ali i međunarodnim pravom. Sudsko kažnjavanje rezultiralo je smrtnim kaznama, zatvorima i, gotovo redovito, konfiskacijom imovine. Suđenja su bila brza i uglavnom bez uobičajene procedure i ustanovljavanja stvarne individualne krivnje. Organizirana odmazda imala je bitnu ulogu u učvršćenju vlasti. U kombinaciji s nekontroliranom osvetom na taj način se smanjio broj komunističkih protivnika u fizičkomu i političkomu smislu. Masovna odmazda završila je nakon ljeta 1945, a pogotovo nakon izbora za Narodnu skupštinu FNRJ-a u studenomu iste godine, kada je i formalno učvršćena diktatura KPJ-a. Međutim smaknuća pojedinaca nastavljala su se i nakon uvođenja redovnoga sudstva i proglašenja amnestije.
U novomu sustavu „narodno” je zapravo bilo pokriće za „komunističko”. To je imalo za posljedicu brojne zabrane i gotovo potpunu kontrolu stanovništva i oporbenih snaga. Bili ratni neprijatelji i politički protivnici aktivni ili pasivni, živi ili mrtvi, djelovali u domovini ili inozemstvu, o svima se vodila evidencija pa i o onima koji su bili rodbinski ili prijateljski povezani s njima. Zapravo su pod kontrolom, osim neprijatelja i političkih protivnika, bili svi građani.
Među obavještajnim i informativnim oficirima u partizanskim jedinicama, obavještajnim centrima, Ozni i Udbi u Hrvatskoj, prosječne starosti od dvadeset i šest godina, udio Srba bio je znatno veći od njihova udjela u strukturi stanovništva. Do 1954. udio Hrvata bio je 53,28%, a Srba 42,59%, dok je udio u stanovništvu Hrvatske 1948. iznosio 14,5%.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
