Iako se KPJ, pa tako i KPH, definirao kao radnička stranka, on se u ratu poseljačio. U KPH-u početkom 1945. bilo je 23% radnika i 65% seljaka, a intelektualaca 5%. Idućih godina struktura se ubrzano mijenjala, ali još 1949. na lokalnoj razini čak 77% kadra nije imao ni osnovnu školu, a manje od 1% završilo je fakultet.
Ustav NRH-a iz 1947. definirao je Hrvatsku kao narodnu državu republikanskoga oblika, a izričito je utvrdio suverenost hrvatskoga naroda u NRH-u kao njegovoj nacionalnoj državi. Spomenuto je da su NRH s Hrvatima konstituirali i Srbi, da su oni ravnopravni s Hrvatima, ali se pravo na samoodređenje vezalo isključivo uz Hrvate. Izrazom „Srbi“, a ne „srpski narod“, čini se, sugerirala se njihova pripadnost hrvatskoj političkoj naciji, naciji shvaćenoj kao državi građana koja obuhvaća sve stanovnike bez obzira na etničku pripadnost.
Hrvatska je bila republika svih njezinih stanovnika, dakle Hrvata i svih drugih kao pripadnika hrvatske političke nacije, a istodobno se ustavnim rješenjima razvijalo shvaćanje Hrvatske kao nacionalne hrvatske republike i republike u kojoj Srbi imaju posebno mjesto. Međutim izbjegavali su se posvojni pridjevi „hrvatski“ za nacionalno, isto tako i „srpski“. Dakle pridjev „hrvatski“ nije se nametao kao zajednički svim građanima Hrvatske, što je bio izraz poštovanja nacionalnih razlika, ali i izraz straha od mogućega prigovora kako je riječ o asimilatorskim težnjama Hrvata.
Razlika u udjelu Hrvata i Srba u državnim institucijama i SK-u rezultat je ne samo odnosa pojedine nacije prema vladajućoj stranci i njezinim vrijednostima nego i odnosa stranke i države prema pojedinoj naciji kao i odraz veće ili manje profesionalne strukturiranosti društva, izravne ovisnosti stanovništva o državi ili, pak, pluralističkih tradicija.
Primjerice među članovima KPH-a neposredno nakon rata bilo je čak 41% Srba, što je mnogo viši od njihova udjela u strukturi stanovništva. Godine 1948. broj Hrvata je narastao, pa je njihov udjel bio 68%, a Srba 27%. Među 3 779 858 stanovnika Hrvatske komunisti su činili udjel od oko 2%. Treba upozoriti da u taj postotak nisu uračunati hrvatski državljani članovi KPJ-a u Jugoslavenskoj armiji (JA), a ni pripadnici JA-e iz drugih republika stacionirani na tlu Hrvatske. Nakon deset godina, 1958. godine nacionalna struktura KPH-a, sada SKH-a, nije se bitno promijenila.
Prema podatcima iz 1984. udjel Srba u članstvu SKH-a bio je 23%, dok su u stanovništvu imali udjel manji od 12%. I drugi podatci govore o visokomu udjelu Srba na različitim razinama odlučivanja u Hrvatskoj. Unatoč tome što se izrazita nacionalna neuravnoteženost u partijskim i državnim tijelima u Hrvatskoj postupno popravljala, udjel Srba na odgovornim položajima ostao je znatno iznad udjela u strukturi stanovništva sve do raspada Jugoslavije. Bili su i dalje dva puta zastupljeniji u SKH-u od svojega udjela u strukturi stanovništva, ali su u izvršnim tijelima SKH-a bili manje zastupljeni nego što ih je bilo u strukturi članstva SKH-a, gdje je njihov udjel od 24,8% članstva bio mnogo viši od njihova udjela od 11,5% u strukturi stanovništva Hrvatske.
Dakako u uvjetima jednostranačkoga sustava navedene su činjenice izazivale mnoge dvojbe među Hrvatima.
I u drugim nacijama i republikama stav prema vladajućemu sustavu odražavao se na broj članova vladajuće stranke, a očite su znatne razlike. Godine 1981. svaki je deseti Hrvat bio član SKJ-a i, primjerice, svaki šesti Srbin. Po tomu su pokazatelju Hrvati bili iza Crnogoraca, Srba, Jugoslavena, Makedonaca i Muslimana. Samo je među Slovencima i Albancima popularnost SKJ-a bila manja.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
