Partizansko sudstvo

Partizanski sudovi bili su sastavljeni od komandanta jedinice, komesara i borca člana KPJ-a, a poslije prema sličnomu obrascu nastaju i sudovi unutar narodnooslobodilačkih odbora. Sudski postupak nije bio usporediv s postupkom pred redovnim sudovima jer se nije vodio zapisnik, optuženik nije imao branitelja, a ni mogućnosti pritužbe. Od 1943. tri su odbornika narodnooslobodilačkoga odbora dobila i savjetnike pravnike ili „pravu vješte osobe”, koji su pružali stručnu pomoć. Sudstvo se odvojilo od uprave potkraj studenoga 1944. godine. Uvjet za sudca nije bila stručnost, ali se preporučivalo da barem stalni sudci budu pravnici.

Redovno sudstvo uspostavljeno je na temelju odluke Privremene narodne skupštine, tj. Zakona o uređenju narodnoga sudstva iz kolovoza 1945. godine. Sudci su polagali račune predstavničkim tijelima koja su ih birala. Dakle o njihovoj sudbini odlučivala je politička vlast, Udba i državni tužitelji. 

Uvedeni su i posebni sudovi, nazvani sudovima nacionalne časti. U Hrvatskoj su djelovali od travnja do rujna 1945. Sudili su zbog kulturne i gospodarske suradnje s „okupatorima i domaćim izdajicama”, dok su vojni sudovi sudili za djela ratnoga zločina i izdaje. 

S obzirom na to da u vrijeme njihova počinjenja nisu postojali zakoni kojima su se kažnjavala djela koja su „vrijeđala osjećaj nacionalne časti”, kršilo se pravno načelo nullum crimen sine lege, tj. da ne postoji krivnja ako neko djelo nije zakonom propisano kao kažnjivo. 

Sudovi za zaštitu nacionalne časti, kojima je morao prisustvovati redovni sudac, bili su zapravo revolucionarni sudovi protiv uglednijih i imućnijih građana, a cilj njihova djelovanja bili su konfiskacija imovine i stvaranje državne imovine pod izravnim nadzorom vlasti. Gotovo da je bilo pravilo da svaku kaznu prati i konfiskacija imovine. Osuđeni su najčešće osim vlasništva izgubili i građanska prava, dakle i izborno pravo. Na taj način je iz gospodarstva i politike isključen bogatiji i poduzetnički sloj, kojemu je bilo zabranjeno raditi u javnim službama i javno djelovati. 

Temeljni objekt pravne zaštite postala je država, a ne pojedinac. Od kaznenih mjera primjenjivale su se smrtna kazna, progon i prisilni rad. 

Jedan od iskaza revolucionarnoga djelovanja bila je povezanost Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN – Ozna) sa sudovima jer su sudovi ponekad morali usvajati mišljenje Ozne o visini kazni.

Slikovni prilozi