Granice između republika utvrđene su na temelju povijesnoga i etničkoga načela. Razgraničenja republika vršila je Skupština FNRJ-a uz pristanak republika na koje se razgraničenje odnosilo. Prema Ustavu FNRJ-a iz 1946. razgraničenja između republika vrši NS FNRJ-a, ali uz njihov pristanak. I prema Ustavu NRH-a iz 1947. granice Hrvatske se ne mogu mijenjati bez pristanka njezinoga Sabora. Savezni i republički ustavi iz 1963. i 1974. manje-više ponavljaju prethodne odredbe, osim što hrvatski ustav naglašava da promjena granice mora biti u skladu s izraženom voljom stanovništva na koje se promjena odnosi.
Nakon 1945. u odnosu prema stanju međunarodnih i unutarnjih granica u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji i NDH-u, granice hrvatskih zemalja uvelike su izmijenjene. Pripadanje određenoga teritorija nekoj državi, pa tako i hrvatskoj državi, može se mjeriti prema različitim, nerijetko prijepornim, kriterijima, koji su često bili izvor sukoba. Presudan kriterij za stvaranje hrvatskih granica bio je, dakako, znatan ili prevladavajući hrvatski sastav stanovništva na nekomu području. Od velike je važnosti i prethodna državna tradicija, tj. je li neko područje u 19. i početkom 20. stoljeća pripadalo hrvatskoj državi ili nekom od oblika njezine autonomnosti, bez obzira na to što nije uvijek nosila isključivo hrvatsko ime.
Prema tim neujednačenim kriterijima Hrvatska, kao federalna jedinica nove Jugoslavije, 1945. godine nije dobila Boku kotorsku, koju je Dalmacija unijela u Jugoslaviju 1918. godine. U odnosu prema području koje su obuhvaćale Banovina Hrvatska (1939–1941) i NDH (1941–1945), Hrvatska je izgubila dijelove, odnosno cijelu Bosnu i Hercegovinu (BiH), kao i primorski koridor kod Neuma, koji je pripao BiH-u i gdje je Hrvatska razdvojena na dva dijela. Hrvatska je izgubila i veći dio Srijema, koji je pripao Srbiji. S druge strane, Hrvatska je prema kriteriju većinskoga nacionalnog sastava stanovništva pobjedom u ratu i pomicanjem granice prema zapadu i jugu dobila područja koja su do 1947. pripadala Italiji. Naime Mirovnim ugovorom iz 1947. Jugoslavija, tj. Hrvatska dobila je veći dio Istre, gradove Rijeku i Zadar te otoke Cres, Lastovo, Lošinj i Palagružu, a 1954. godine u njezin je sastav ušao i kotar Buje. Hrvatska je 1945. dobila i Baranju, koja je razgraničenjem između Mađarske i Jugoslavije 1920. pripala Jugoslaviji, ali kasnije nije bila dio Banovine Hrvatske, a ni NDH-a.
Veliku međunarodnu krizu izazvalo je razgraničenje između Jugoslavije i Italije, napose zbog jugoslavenskih pretenzija prema Trstu. Prije spomenutim Mirovnim ugovorom iz 1947. predviđeno je stvaranje Slobodnoga teritorija Trsta (STT), tampon-države koja nije uspostavljena, između Jugoslavije i Italije sa Zonom A i Zonom B. Godine 1954. gotovo je cijela Zona A STT-a pripala Italiji, a Zona B STT-a Jugoslaviji, odnosno kotar Kopar pripao je Sloveniji, a kotar Buje Hrvatskoj. Jugoslavensko-talijanska granica konačno je potvrđena Osimskim sporazumom iz 1975, kada je STT i formalno ukinut.
Nakon manjih međurepubličkih korekcija granice prema Bosni i Hercegovini na području općine Donji Lapac i Sloveniji na području općine Buje, Hrvatska je svoje granice konačno utvrdila 1956.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
