Andrija Hebrang (1899–1949), jedan od najpoznatijih hrvatskih komunista, u svojim je dvadesetim godinama prigrlio spomenutu ideologiju iz mladenačkoga idealizma, odnosno zbog želje za ostvarenjem socijalne pravde, a gotovo bez ikakve ideološke izgrađenosti te upućenosti u marksističke klasike. Njegov uspon u partijskoj hijerarhiji tijekom 1920-ih zaustavljen je 1928, kada ga je karađorđevski režim osudio na dvanaest godina zatvora, iz kojega je izašao u veljači 1941. godine. Hebrang se u kontekstu stalnih i teških frakcijskih sukoba unutar Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) zalagao za čvrstu partiju, ali u kojoj je moguće iznijeti mišljenje, pa su ga desni komunistički ekstremisti napadali da je trockist i socijaldemokrat. K tome, pripadao je struji koja je težila federalističkomu uređenju jugoslavenske države, a ta je težnja dobila svoj izraz u stvaranju Komunističke partije Hrvatske (KPH) u okviru KPJ-a 1937. godine. Odmah po izlasku iz zatvora postao je dio vrha hrvatskoga ogranka Partije, protiveći se poduzimanju većih akcija protiv ustaškoga režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te postrojbi Sila Osovine s ciljem očuvanja ne samo partijskih kadrova za djelovanje u povoljnijoj situaciji nego i života civila koji bi stradali u odmazdama, a nasuprot nekim drugim partijskim prvacima, poput Edvarda Kardelja ili u konačnici vodeće osobe KPJ-a – Josipa Broza Tita.
Hebrang je u veljači 1942. godine dospio u ustaški zatvor, a oslobođen je krajem rujna iste godine u razmjeni zarobljenika. Ubrzo nakon puštanja na slobodu postavljen je za čelnu osobu KPH-a – političkoga sekretara njezinoga Centralnog komiteta, a u jesen iduće godine imenovan je članom najvišega partijskog organa – Politbiroa CK-a KPJ-a. Tako je postao jedan od arhitekata avnojevske Jugoslavije, gledajući u nacrtu njezinoga predviđenog federalističkog uređenja okvir za obranu hrvatskih nacionalnih interesa. Stoga je nastanak i djelovanje produkta spomenutoga nacrta za poslijeratno uređenje Jugoslavije u Hrvatskoj – Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnoga oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) za Hebranga bilo ne samo sredstvo za osvajanje vlasti od strane komunista nego i izraz hrvatske suverenosti. Inzistiranje na potonjemu, zatim taktičniji nastup prema faktorima koji su imali snažan utjecaj na velik dio hrvatskoga naroda – Hrvatskoj seljačkoj stranci i Katoličkoj Crkvi – od onoga kojega je zagovarao ostatak partijskoga vrha, potom kritiziranje izravne povezanosti brojnih dalmatinskih kadrova izravno s CK-om KPJ-a, a ne onim hrvatskim, kao i toga što je Srpski klub zastupnika unutar ZAVNOH-a djelovao sve samostalnije, dovelo ga je u sukob s Titom. Neki od Titovih najbližih suradnika, Edvard Kardelj i Milovan Đilas, aktivno su radili na Hebrangovu smjenjivanju s čelne partijske pozicije u Hrvatskoj, doživljavajući ga kao nacionalista, a spomenuto se i dogodilo sredinom listopada 1944. godine. U kontekstu Hebrangova „nacionalizma“ valja istaknuti da ga je Tito opomenuo nakon što je ZAVNOH 20. rujna 1943. godine samostalno donio odluku o priključenju hrvatskih krajeva koji su bili pod talijanskom vlašću, dok je inicijativu za osnivanje hrvatske telegrafske agencije Tito zaustavio uz upozorenje Hebrangu da klizi „punom parom u separatizam“.
Iako je na koncu rata i u poraću Hebrang vršio visoke dužnosti na saveznoj jugoslavenskoj razini, a vezane uz gospodarstvo, u stvarnosti je prethodno opisanim Titovim potezom bio degradiran. Nastavio se zalagati za hrvatsku posebnost u novoj, komunističkoj Jugoslaviji i nakon njezinoga stvaranja, pa je prilikom izbora za ustavotvornu skupštinu u studenome 1945. godine izjavio da će Hrvatski sabor „imati velika prava i predstavljat će suverenitet Hrvatske“. Protivio se kolektivnomu svaljivanju krivice na hrvatski narod za zločine ustaškoga režima, a povezano s time prosvjedovao je protiv srpskih nasilja nad Hrvatima te nastojao pomoći nekima od onih koji su bili progonjeni, a koje je smatrao nevinima. Iako mu se kasnije pripisivalo da je tražio da cijeli Srijem pripadne Hrvatskoj, o tome ne postoje konkretni izvori, iako ima indicija da je bio nezadovoljan načinom na koji je povučena hrvatsko-srpska granica. K tome, i u resoru gospodarstva, za koji je postao nadležan, iskazivao je sve više protivljenja službenoj politici, a Tito ga je doživljavao sve ozbiljnijim remetilačkim faktorom, odnosno osobom koja je narušavala monolitnost partijskoga vrha. Tito se u konačnici obračunao s Hebrangom u kontekstu neslaganja, a onda i sukoba sa Staljinom, prikazujući Hebranga kao jednoga od izazivača spomenutoga raskola, a onda i pretendenta na čelno mjesto jugoslavenske Partije uz sovjetsku podršku, iako za potonje ne postoje nikakvi konkretni dokazi. Osim toga, isljednici nisu mogli ni pronaći čvrste dokaze za brojne optužbe koje su mu se stavljale na teret, uključujući tobožnju suradnju s ustašama, a ni iznuditi priznanje, pa je Hebrang pogubljen u zatvoru u lipnju 1949. Javnost je za njegovu smrt saznala tek tri godine kasnije, uz objašnjenje da je počinio samoubojstvo.
Preživjevši zatvore kraljevske Jugoslavije i ustaške NDH, Hebrang je skončao u onome komunističke Jugoslavije – države koju je pomogao stvoriti. Njegovo ubojstvo pokazalo je koje su granice unutarpartijske „demokracije“ te gdje u Jugoslaviji temeljenoj na „bratstvu i jedinstvu“ završava federalizam, a počinje „separatizam“. Za Hebranga posebno, a uz brojne druge hrvatske komuniste koji su kasnije zbog svojega zauzimanja za hrvatske interese bili progonjeni, vrijedi ocjena proljećara Antuna Vujića u knjizi Hrvatska i ljevica: „Hrvatska je ljevica bila možda manje hrvatska nego što je to trebala biti, ali je bila i više hrvatska nego što je to smjela biti“. Iako Hebrang nije razmišljao na način „ili Hrvatska, ili Jugoslavija“, njegovo ubojstvo, dobrim dijelom uvjetovano iskazivanjem nezadovoljstva zbog položaja Hrvatske unutar Jugoslavije, moglo je biti poticaj i drugim hrvatskim komunistima koje su također mučile sumnje u proklamiranu ravnopravnost naroda u Jugoslaviji, da kategorije „Hrvatska“ i „Jugoslavija“ počnu promatrati kao dvije oprečne, a ne kompatibilne opcije. Taj se fenomen raširio u vrijeme, a posebno nakon sloma hrvatskoga proljeća koncem 1971. godine, iznjedrivši i od komunističkih i od jugoslavenskih postavki „otriježnjenoga“, svojevrsnoga drugog Hebranga – Franju Tuđmana.
sučeljavanje, naobrazba, ovladavanje, vrjednovanje, identitet
